Događaj i tradicija koja povezuje dva stivanska zvonika i njihova zvona procesija je sa kipom sv. Roka koja se održava svake godine 16. kolovoza od crkve na brežuljku do Župne crkve BDM, kao i u obrnutom smjeru sedam dana kasnije kada se kip sv. Roka vraća u svoju crkvu.
Zvona u oba zvonika počnu sa specifičnim naizmjeničnim zvonjenjem – slavljenjem sedam dana prije blagdana Vele Gospe 15. kolovoza i to podnevnim i večernjim zvonom. Nekada je slavljenje zvonima počinjalo mjesec dana prije blagdana a slavilo se ujutro, u podne i navečer.
Stariji Stivanjani koji su bili pravi znalci slavili su prema specifičnoj melodiji i ritmu, rukama držeći batove zvona a često su bili opasani užetom kako bi se mogli slobodno osloniti leđima što im je davalo bolje težište za napornu i dugotrajnu zvonjavu koja je iziskivala dosta kondicije.
Hipnotičan i omamljujući poput pjeva cvrčaka bio je zvuk zvona koja bi se najprije javila iz zvonika crkve sv. Roka a zatim su im odgovarala zvona iz zvonika Župne crkve. Cijeli se puk pripremao za najveće tradicijsko slavlje radi kojeg bi u mjesto stigli Stivanjani sa svih strana svijeta ako su ikako mogli a tradicionalno su pozivali i svoje prijatelje iz drugih mjesta na ručak toga dana. Zvona u zvoniku sv. Roka i dalje se slave ručno dok su ona u Župnoj crkvi pogonjena strujom.
Brian C. Bennett je 1970. prema kazivanjima mještana zapisao da su do II. svj. rata u Sutivan stizali brojni hodočasnici iz drugih bračkih mjesta, mnogi od njih bosonogi, kako bi se pridružili procesiji.
U crkvi Sv. Roka nalaze se brojni zavjetni darovi, nakit, medaljoni, slike i makete brodova od kojih je za jednu utvrđeno istraživanjem Pomorskog muzeja u Splitu da je najstarija (iz 1819.g.) među 187 zavjetnih maketa popisanih u jadranskim crkvama.
Lijepi drveni kip sv. Roka, rad kipara Tironija još uvijek svake godine nose bosonogi nosači što je vrlo specifično za stivansku procesiju a taj običaj zabilježen je i na naslovnici godišnjaka Europski glasnik br. 12 iz 2007. godine.
Pomnim istraživanjem crkvenog arhiva Roko Zuanić Anakleto utvrdio je da su u višestoljetnoj tradiciji održavanja procesije sv. Roka još od 1623. g. na ovamo zabilježene samo dvije godine kada je taj običaj bio ometen povijesnim okolnostima.
Ratne 1943. godine dok je otok Brač bio pod njemačkom okupacijom i zabranom svih javnih okupljanja 16. kolovoza skupina bračkih partizana predvođenih Stivanjanima iznijela je kip sv.Roka ispred crkve i ispaljivanjem plotuna iz pušaka objavila blagdan tog voljenog stivanskog sveca zaštitnika.
- u nekadašnjoj državi zakonski je određeno traženje odobrenja od kotarskih vlasti za održavanje svih crkvenih svetkovina pa tako i procesije sv. Roka za koju te godine nakon traženja nije izdano odobrenje. Uprkos tome procesija je održana na način da su se po četiri nosača kipa smjenjivali svakih desetak koraka sve do dolaska u Župnu crkvu tako da su svi mještani podijelili odgovornost kršenja spomenute zabrane. To je rezultiralo prekršajnim prijavama protiv 23 osobe od kojih su zabilježena imena sljedećih: Matković Ivan-Cuko, Ivanović Mate- Koštoca, Ljubetić Petar – Šteka, Ljubetić Miće -Čožić, Domić Juraj – Sila, Ivanović Ivan, Jurjević Dinko, Tavra Ivica, Lukšić Ante, Lukšić Pero, Ivanović Nedo i Jutronić Jerko. Određena im je kazna od po 1000 dinara svakome, a nakon uložene žalbe Vijeću za prekršaje u Zagrebu kazna im je preinačena u “javni ukor”.
Prilikom saslušanja sudac je upitao jednog od sudionika, Miću Ljubetića Čozića: “Zašto ste uprkos zabrani nosili kip sv. Roka?” a upitani je odgovorio: “A gospodine sudac, on ne može sam hodit!“
Ufanje : nada u postizanje spasenja i blaženstva (uz vjeru i ljubav bogoslovne kreposti)
Napisao: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult.
0 Comments