SMOTRA SIRNICA OTOKA BRAČA manifestacija je koju je osmislila Narodna knjižnica Sutivan, a započela je 2011. kada je prvim domaćinom smotre bila Općina Sutivan. Manifestacija je zasnovana u želji da se očuvaju kulturne i
gastronomske tradicije otoka Brača i da se kućna izrada blagdanskih slastica odupre konzumeraciji i poplavi blijedih kopija tradicijskih blagdanskih kolača u pekarnicama i trgovinama. Izrada i konzumacija blagdanskih slastica u prvome je redu bila društveni i obiteljski događaj pri kojemu su se starije generacije družile i izmjenjivale iskustva, a mlađe generacije učile i nasljeđivale znanja i običaje sačuvane od davnina za hrvatskim i dalmatinskim otočnim stolom. Sirnica, pinca ili uskršnji kruh tradicijska jest slastica koja se u početku radila u Dalmaciji, a kasnije se proširila na čitavu Hrvatsku i danas je postala sinonimom za uskršnju blagdansku slasticu koja se u danima Uskrsa nalazi na skoro svakome obiteljskome stolu. Naziv sirnica neki objašnjavaju time da je u naše krajeve prvobitno stigla iz područja Sirije, dok su logičnija objašnjenja da se u nedostatku kupovnoga kvasca dizanje
tijesta (što je i danas u vrhunskome pekarstvu sve popularnije) postizalo pomoću ukiseljenoga (usirenoga) tijesta, čemu sirnica zahvaljuje svoje ime. Neki, pak, zastupaju teoriju da je sirnica po svojoj krtoj strukturi sličnija siru negoli klasičnomu dizanomu tijestu zbog veće količine masnoće koja joj je obvezni sastojak. Bilo kako bilo u njoj nema sira kao sastojka, a naziv joj varira čak i na otoku Braču gdje je u većini mjesta nazivaju sirnica, ali u Bolu i u Selcima pinca. Starijima miris tople sirnice budi uspomene na djetinjstvo. Miris je to koji se provlačio kroz uske dalmatinske kale i otvarao apetit dok su se sirnice pekle u nekoj od krušnih peći na žar kojih je tada bilo mnogo u otočnim domaćinstvima. U Sutivanu je nekada bilo čak pet malih pekara u koje su domaćice na daskama za
miješenje tijesta nosile svoje brižno umotane i utopljene, tek uskisle sirnice na pečenje. Taj je običaj na duhovit način rekonstruirala udruga Crno bili svit u svome dokumentarnome filmu o sirnicama koji se može pronaći na YouTubeu. Sirnice nisu bile dobre samo dok su tople, već su jednako ukusne bile i danima nakon pečenja uz gutljaj crne ili bijele kave ili još bolje uz kapljicu prošeka ili domaćega likera. Zanimljivo je koliko vrlo jednostavan bazični recept ostavlja prostora za usavršavanje nijansi koje u konačnici bude zavist susjeda kada se kriška sirnice nudi na kušanje i kada se uspoređuje čija je bolje uskisla, a čija je pak mirisnija i boljega okusa te se ljepše topi u ustima. Puno je prostora za pogreške, ali naravno i za usavršavanje, što izradu sirnica čini vječnim izazovom i velikim zadovoljstvom u slučaju uspješnoga ishoda.
Tekst i fotografije: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult.
0 Comments