Interaktivna karta

OPIS: Ukupna dužina obale otoka Brača iznosi 175 km, a odlikuje se razvedenošću, osobito s brojnim dubokim i privlačnim uvalama u sjeveroistočnom i jugozapadnom dijelu otoka. Sjeverna je obala niža i razvedenija, dok je južna strmija i u većem dijelu nerazvedena . Na otoku se razlikuju dva područja: niže priobalno okolo cijelog otoka (do 170 m visine), srednje visoravno podalje od obale (do 400 m) i visoko planinsko. Vidova gora, visine 778 m, najviše je brdo na jadranskim otocima. Na otoku nema rijeka ni potoka, a samo nekoliko manjih izvora slatke vode i oko 300 priobalnih izvora i vrulja koji imaju više ili manje slanu (bočatu) vodu. U ranijoj geološkoj formaciji, prije otprilike milijun godina, kada je Brač bio dio kopna, njegovom je dužinom, od istoka prema zapadu, tekla rijeka (Cetina) koja je usjekla duboke kanjone i danas karakteristične za ovaj otok. Klima – Zemljopisni položaj otoka, utjecaj mora, djelovanje obližnjeg kopna i sam reljef otoka Brača uvjetuju njegovu klimu. To je mediteransko podneblje s relativno blagim zimama kad se temperatura rijetko kada spusti ispod 0° C (najniža zimska temperatura u posljednjih 30 godina zabilježena je -6° C), a toplim ljetima, koje ipak rashlađuje ugodni vjetar maestral. To je takozvano “podneblje maslina”, s najtoplijim mjesecom srpnjem (prosječna temperatura 24,5° C), a najhladnijim siječnjem (7° – 8,5° C), sa središnjom godišnjom temperaturom na obali od 15° – 16° C, dok je temperatura u unutrašnjosti, na većoj visini, nešto niža. Otok Brač je jedno od najsunčanijih područja na Jadranu. Bol, na južnoj strani Brača, ima u prosjeku 134 vedra i 88 oblačnih dana u godini, a Sutivan na sjevernoj strani 110 vedrih i 92 oblačna dana. Po broju oko 2600 sunčanih sati na godinu Brač je između Splita i Hvara. Inače oborine su na Braču dvostruko obilnije u unutrašnjosti i u istočnom dijelu otoka nego u primorskom pojasu i na zapadnom dijelu. U unutrašnjosti su česte ljetne oborine, a uz obalu zimske. U zimskoj sezoni najčešći su vjetrovi na otoku hladna i suha bura (NE) i toplo i vlažno jugo (SE), koji obično pusu nekoliko dana za redom. Zimska bura je jača na sjevernoj obali otoka, a vrlo jaka u Povljima i Pučiščima, gdje puše iz Vrulje pod Biokovom. U ljetnoj sezoni gotovo svakodnevan je vjetar maestral (SW) koji puše danju s mora i ublažava dnevnu žegu. Navečer pirka svježi vjetrić iz unutrašnjosti otoka, osobito u dolinama i uvalama. More – Uz obale Brača more je relativno toplo: u kolovozu od 21-25° C, a u veljači od 11-14° C. Prema istoku i na sjevernoj strani otoka more je nešto hladnije nego na južnoj i zapadnoj strani pod utjecajem brojnih podmorskih izvora. I u Bračkom i Hvarskom kanalu uočljive su jake morske struje. Slanost mora je dosta visoka. Mikrobiološki spada u kategoriju čistog mora, što pogoduje kako razvoju riba i školjki, tako i kupanju, rekreaciji i pomorskim sportovima. Zagađenja mora oko Brača su minimalna jer na otoku nema većih gradskih naselja niti znatnijih industrijskih pogona. Čistoća, prozirnost i modrina mora u bračkim uvalama jedna je od njegovih najistaknutijih i danas u svijetu gotovo nenadmašivih turističkih prednosti. Nastanak i geološko oblikovanje – Otok je Brač izgrađen od čvrstih stijena vapnenca i dolomita. Nastao je prije oko 100 milijuna godina u najmlađem razdoblju mezozoika, u kredi. Tada je na prostoru današnjeg otoka bilo plitko more. Brojne školjke (rudisti) taložile su svoje ljuske koje su se-dimentacijom stvorile takozvani rudistni vapnenac. Zatim se, krajem krednog i početkom tercijarnog razdoblja, to tlo počelo izdizati iz mora. Nakon još jednog uzdizanja tla u razdoblju eocena oblikovalo se bračko tlo, ali ne kao otok, nego kao dio kopna. Prije otprilike milijun godina, u razdoblju pleistocena, vladala je veoma hladna klima. Stalne oborine stvorile su rijeku koja je tekla duž Brača s više pritoka, noseći kamenje, pijesak i mulj i taložeći ga u nižim dolinama, stvarajući tako kameni sloj diluvijalnih breča (naročito kod Bola) u kojemu i danas vidimo cementirani šljunak. Brač je tada, kao dio kopna, bio nastanjen divljim konjima i govedima, jelenima i medvjedima, kojih kosti nalazimo u brečastom tlu. U razdoblju holocena, prije 20-30.000 godina, kopno se ponovno spustilo i Brač se odijelio od kopna, postavši otokom. Razaranjem (erozijom), prenošenjem (vodom) i taloženjem nastale su i ostale vrste tla na otoku. Tako se današnje tlo otoka Brača sastoji od vapnenca, pjeskovitih vapnenaca, pješčenjaka, lapora, breča, šljunka, pijeska, gline i zemlje crvenice. Zbog prevladavanja vapnenca otok Brač je bogat i nadaleko poznat svojim vrsnim bijelim i sivim kamenom, još od antičkih vremena, pa do danas upotrebljavanim u građevinarstvu po cijelome svijetu. Specifično tlo u kojemu prevladavaju vap-nenci je krš (kras) s karakterističnim kraškim oblicima: krška polja ispunjena vapnenačkom crvenicom, kamenite zaravni, doći (vrtače, ponikve) i škrape. Takvo kraško tlo je porozno i ne zadržava oborinsku vodu koja prodire u dubinu i stvara podzemne špilje i jame. Stoga otok Brač njima obiluje kao rijetko koji predjel, iako ih je veći dio još neotkriven, a manji dio istražen. Do sada je poznato preko 180 jama i oko 40 špilja. Neke su jame preko 200 m duboke. One u Podgračišću kod Pražnice (243 m) i kod Matešića, blizu Gornjeg Humca (285 m) spadaju medu najdublje u Hrvatskoj. Turistički su privlačne špilje: Vela špilja kod Murvice, Kopačina (s prapovijesnim nalazima) kod Donjeg Humca i špilja na Vidovoj Gori. Najviše špilja ima na istočnom dijelu otoka. Na više se mjesta našao (a negdje i kraće vrijeme iskorištavao) u bračkom vapnencu i bitumen (asfalt): kod Miraca, Škripa, Splitske i u Ža-ganj dolcu kod Sumartina. Pomanjkanje tekuće vode bio je oduvijek težak problem za stanovništvo Brača. Pitka se voda sakupljala u kućnim ili mjesnim cisternama, a za stoku u ograđenim ili podzidanim lokvama (vodama). Tek je sedamdesetih godina podmorskim cijevima dovedena voda s kopna, iz rijeke Cetine, a oko 8 km dugim tunelom što je probiven kroz Vidovu goru dovedena je i do Bola na južnu stranu otoka. Biljni svijet otoka Brača razvio se na različitim vrstama njegova tla: na kamenjaru s kojega su kiše odnijele sloj zemlje; na crnici i smedem tlu, plitkom sloju humusa nad stijenama ili nad ilovasto-glinenastim slojem; na crvenici, sloju plodne zemlje, većinom u dolinama ili ponikvama. Brač, kao i ostali srednjodalmatinski otoci, pripada mediteranskoj vegetacijskoj zoni (zona euromediteranske zimzelene vegetacijske jedinice, razreda Quercetea ilicis). Nekada je Brač bio prekriven gustim šumama česmine, crnog bora, alepskog bora, duba, crnog graba, koprivića i makle-na. Te su šume čuvale tlo od erozija. Stanovnici otoka postupno su krčili šume i povećavali poljoprivredne površine; brojna stoka pasla je mladice; učestali su i požari, a voda je tada lakše odnosila zemlju, pa je uslijedilo ogoljavanje tla. Danas je tek četvrtina otoka prekrivena šumama. Sastoje se uglavnom od autohtonog alepskog bora ili bilobo-ra (Pinus halepensis), koji raste od morske obale do 300 m visine u unutrašnjosti i vrlo je otporan na sušu. S njegovih se stabala sakuplja smola, a drvo se koristi u brodogradnji. Također od samoniklog crnog bora (Pinus niger, var. Dalmatica), koji znade izrasti i do 30 m, a prostire se u unutrašnjosti otoka na visinama od preko 400 m. Njegovo je drvo traženo u građevinarstvu. Pojedinačno ili u grupama raste na otoku pinija (Pinus pinea), čije šiške imaju jestivi plod -pinjole. Zatim primorski bor (Pinus pinaster) kod Pučišća i Nerežišća, koji je uvezen u vrijeme Napoleona. Čest je i slikovit čempres (Cupressus sempervirens) u dva oblika: s uskom krošnjom (pyramidalis) i širokom (horizontalis). Obično ga nalazimo u skupinama na mjesnim grobljima. Samoniklo u prirodi raste i rogač (Ceratonia sili-qua), zimzeleno stablo od čijeg se ploda dobiva šećer i peče rakija, a težina njegove sjemenke je bila jedinica mjere težine dragog kamenja i zlata (po kojemu je i nazvana karat). Najtipičnije grmlje na otoku jest šipak (Punica granatum) u divljem obliku; žuka ili br-nistra (Spartium junceum) s lijepim žutim cvijetom što cvate u rano ljeto, a od vlakna se pravio konac za jutu; ružmarin (Rosmarinus officinalis), aromatični grm što cvate tijekom gotovo cijele godine, a destilacijom daje poznato mirisno i ljekovito ružmarinovo ulje; kupina (Robus ulmifolius), drača penjačica uz ogradne zidove, sa slatkim crnim plodom; bršljan (Hedera heliks), zimzelena penjačica, opjevana još u antičko doba i posvećena bogu Dionizu; smilje (Helichrysum italicum), niski grm jakog mirisa; kadulja (Salvia officinalis), niski grm s ljekovitim i aromatičnim lišćem od kojega se dobiva eterično ulje, dok je cvijet (kao i ružmarinov) najbolja pčelinja ispaša; buhač (Scrysanthemum cinerariae folium) od čijeg se cvijeta do pojave DDT proizvodio insekticid i izvozio u cijeli svijet; kamilica (Matricaria chamomila) jednogodišnja ljekovita biljka; kapar (Capparis ru-pestris), samonikla biljka što raste po stijenama i zidovima starih kuća i ograda, a čiji se pupoljci, posoljeni, u octu, veoma traže kao začin jelu; indijska smokva, koju zovu i kaktus (Opuntia ficus in-dica), bodljikava, mesnata biljka uvezena iz Južne i Srednje Amerike; aloja ili agava (Agave Americana), također uvezena biljka s dugim mesnatim listovima od čijih se niti pravio konop. Donedavno je u otočkom priobalnom pojasu, pa sve do 200 m visine u unutrašnjosti, prevladavao karakterističan biljni pokrov mediteranske makije. Krčio ju je težak pod kraj prošlog stoljeća šireći područja za nasade vinove loze, a u novije je vrijeme istiskuju šume alepskog bora. Ni danas makija nije zaštićena (poput šume), pa sve više nestaje te osebujne mediteranske vegetacije. Makija se na Braču sastoji od grmova (što rjeđe znadu izrasti u stabla) i niskog bilja, a uspijeva na škrtom kamenitom tlu s vrlo malo zemlje, gdje druge biljke ni ne bi preživjele. Makija daje osebujan pečat dalmatinskim otocima. Najuočljivija su stabla ili stabloliki grmovi česmine, šmrca i gluhača. Česmina (Quercus ilex) vrsta je zimzelenog hrasta koji je bio najrasprostranjenije stablo na Braču, ali ga se neprekidno siječe i odvozi u Split kao odlično gorivo drvo. Smrič ili smriječ (Juniperus oxycedrus) visok je grm što raste po cijelom otoku, vrlo dekorativan i dobar za gorivo. Bujač ili puk (Juniperus macrocarpa) ima zeleno-srebrne iglice i jestive smeđe bobice što se koriste za aromu alkoholnog pića – dina. Gluhač ili somi-na (Juniperus phoenicea) veći je grm koji izraste i u manje stablo, raste do 200 m nadmorske visine; upotrebljava se za vinogradsko kolje, a drvo mu je, kad se prepili, vrlo mirisno. Ostalo grmlje karakteristično za makiju jest planika (Arbutus unedo), ima crveno-narančasti plod, maginju, od koje se pravi marmelada i peče rakija; smrdelj (Pistacia terebinthus), listopadni grm neugodnog mirisa; tršlja ili šmrca (Pistacia lentiscus), zimzeleni grm od čije se kore dobiva smolasti mastiks; mirta, mrtina (Myrtus communis), bijelog cvijeta i sitnog modrog ploda; vrijes (Erica verticilata), niski grm polegao po zemlji, a cvate u jesen ružičastim cvjetićima; lemprika, japrin ili lopočika (Viburnum tinus), ukrasni grm što zimi cvate bijelim cvjetićima; divlja maslina ili mastrinka (Olea oleaster), grm ili stabalce sitnog ploda masline od kojeg se također pravi ulje; divlja ruža (Rosa sempervirens), zimzeleni grm bijelih cvjetova i crvenog ploda od kojeg se pravi marmelada; šparoga (Asparagus acutifolius), niska bodljikava povijuša od koje se mladi izdanci beru u proljeće kao vrlo traženo povrće, i brojni drugi grmovi. Iako je stočarstvo stoljećima prevladavalo na Braču, seljak je postupno krčio šumu i makiju i sadio voće, povrće i industrijsko bilje. Najrasprostranjeniji je uzgoj vinove loze (Vitis vinifera), odvajkada gajene u Dalmaciji, od čijeg se grožđa pravilo nadaleko cijenjeno vino, osobito pod kraj prošloga i početkom ovoga stoljeća, kada je zbog goleme potražnje dalmatinskog vina na svjetskom tržištu brački težak krčio svaki komad zemlje na kojemu je mogla uspijevati loza – o čemu svjedoče i danas vidljive kamene gomile i ograde. Nakon loze najviše se uzgaja maslina (Olea europea), sre-brnastozelena stabla u maslinicima što se prostiru do 400 m nad morem, a čiji se plod koristi za jelo, a pogotovo, tiještenjem, za pravljenje jestivog ulja. Od ostalog voća gaji se na Braču bajama ili badem (Prunus amjgdalus) što cvjeta prije listanja uoči proljeća i daje vrlo traženi plod; zatim višnja (Prunus cerasus) od koje se u Dalmaciji uzgaja vrlo cijenjena vrst maraska, korištena za dobivanje kvalitetnih pića cherri brandva i maraskina; murva ili bijeli dud (Morus alba) i crni dud (Morus ni-gra) zbog jestivog ploda, a prva i kao hrana svilenoj bubi; smokva (Ficus carica), voćka bez koje nema ni jednog otočkog domaćinstva, a koje se plod jede svjež i sušen; lavanda (Lavandula offici-nalis), industrijska biljka od koje se parnom destilacijom dobiva mirisno lavandino ulje, a cvijet koristi protiv moljaca. Životinjski svijet otoka Brača bogat je i zanimljiv, iako na prvi pogled manje uočljiv od biljnog svijeta. Od domaćih životinja došljak će prvo zapaziti koze koje su već postale legendarne životinje otoka Brača, po kojima je još u antičko doba bio hvaljen. Zatim ovce, od čijeg se mlijeka u mjestima u unutrašnjosti otoka pravi poznati brački sir. Po otočkim putima i stazama često se sreće konj. Ugodno iznenađenje pruža susret s poludivljim konjima na visoravnima istočnog dijela otoka, koji žive slobodno kao i na Divljem zapadu. Još češći od konja su na otoku mazga i mula, križanci konja i magarice, odnosno magarca i kobile. Daljnje međusobno križanje mazge i mula se ne može provoditi. Od ostalih domaćih životinja spomenimo pse, mačke, svinje i kokoši. Drugi sisavci, koji žive u prirodi na otoku, su domaći i poljski miš; štakor selac; puh (Glis glis), sličan velikom štakoru, ali s lijepim krznenim repom, odličan za jelo; zatim zec, najčešća žrtva lovaca; kuna bjelica, dok lisica više nema na otoku, a bilo ih je donedavno. Navečer se može sresti i desetak vrsta šišmiša, od kojih veliki tapir ima širinu krila 35 cm. Od vodozemaca spomenimo zelenu žabu gubavicu koja živi uz naselja do mora i oko lokava, a svojim punoglavcima ispunja većinu voda stajaćica. Od gušterica dvije vrste, preko 50 cm dugog zelembaća i svijetlo ružičastog macaklina, kojega otočani zovu tarantela i uništavaju je smatrajući je škodljivom, iako je to vrlo bezazlena i korisna životinjica jer tamani sitne štetočine. Na Braču ima pet vrsta zmija koje redovito sve ulijevaju strah u kosti došljacima iz grada i turistima. Bjelouška, koja živi u blizini kuća i voda, najbezazlenija je i inače korisna životinja jednolično sive boje; bjelica je zelenkasto-maslinaste boje, a naraste do 2 m dužine, ali također potpuno bezopasna; poluotrovnice, koje nisu opasne za čovjeka nego za druge male životinje, su modraš, tamnomaslinasta zmija s ljuskama poput ribljih, a plaši prolaznike jer sikće iz grmlja, i crnokrpica, manja uska zmija s crnim međusobno spojenim pjegama, koja izlazi navečer, a nalazi se i u naseljima po dvorištima, čak i u kućama. Jedina opasna zmija na Braču jest pepeljasti poskok (Vipera amodites). Prepoznaje se po roščiću na nosu, dva otrovna zuba i neprekinutoj cik-cak tamnoj šari na leđima. Obično izlazi iz skrovišta u proljeće i u jesen. Češći je u unutrašnjosti otoka, a ujeda samo kad je uznemiren. Vrlo su rijetki slučajevi da poskok nekoga ugrize na Braču, a u tom slučaju potrebno je što prije poći u Supetar po serum. Samo će stručnjaka privući obilje kukaca svih vrsta na Braču: pedesetak vrsta divljih pčela koje na otoku nalaze dobru ispašu; desetak vrsta osa, medu kojima i veliki stršljen; desetak vrsta mrava; dvadesetak vrsta dnevnih leptira i čak 140 vrsta noćnih leptira; 400 vrsta kukaca kornjaša; sedamdesetak vrsta kopnenih puževa, od kojih su neki jestivi. Poseban ljetni ugođaj stvara dvadesetak vrsta cvrčaka, od kojih je najobičniji jasenov cvrčak (Cicada omi). Otok Brač obiluje i pticama kojih se može na raznim položajima i u razno doba godine sresti oko 130 vrsta. Neke ptice stalno borave na otoku, neke su selice, ali se ljeti tu gnijezde i odgajaju podmladak, neke samo zimuju na otoku, a neke se zadržavaju tek kraće vrijeme u prolazu, u proljeću i u jesen, putujući na sjever ili na jug. Uz obalu srećemo šest vrsta galebova, od kojih nas ljeti stalno prati galeb obični, a po bračkim uvalama zimuje galeb maleni, koji ljeti boravi negdje na Baltiku. Katkada vidimo na morskoj površini pljenora sivog (kojega zovu i ne-rac i njurac) jer roni, a može samo malo poletjeti. Postoji više vrsta čaplja, zatim divlja patka i divlja guska; golub grivnjar i divlji golub; divlja grlica; kukavica; ćuk; sova; čiopa i lastavica; ševa; vrana i gavran; svraka. U proljeću otok odjekuje od zvižduka crnog kosa; a stalni gost dvorišta, trgova i uličica je vrabac. Lovi se jarebica, prepelica, fazan i šljuka. Na vrletima Vidove gore može se vidjeti suri orao; zatim bjeloglavi sup s rasponom krila od 230-250 cm, dok je najčešći orao zmijar. Na visinama kruže i druge ptice grabljivice: kobac, jastreb i soko. Iako se neki turisti ne udaljuju od mora, od svojih hotela i plaža, ili ne izlaze iz automobila na asfaltiranim cestama, pješačenje unutrašnjošću otoka Brača pruža obilje ugodnih doživljaja i iznenađenja, ne samo stručnjaku geologu ili biologu, nego i svakom znatiželjniku. Posebnu pozornost potrebno je svratiti u bračkom krajoliku na mnogobrojne gomile kamena. Rijetke od njih su pretpovijesne nadgrobne gomile, dok su tisuće ostalih nastale trudom bračkih težaka koji su u doba prosperiteta dalmatinskih vinograda šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, kada su bolesti luga i filoksera uništavale vinograde u Italiji i Francuskoj, svaki komad krševite zemlje krčili i obrađivali za sadnju vinograda, izvozeći zatim vino u ostale europske zemlje. To su jedinstveni spomenici mukotrpnog ljudskog rada kojima otok Brač posebno obiluje. S istom svrhom uklanjanja kamenja iz zemlje gradili su se “usuho” ogradni zidovi duž poljskih putova, što su isprekrižali cijeli otok. Poljske okrugle kućice. bunje, također građene na prastari način, bez ikakvog vapnenog ili drugog veziva, dopunjuju taj osebujni brački krajolik. PROŠLOST: Ime otoka Brača seže u daleku prošlost i njegovo podrijetlo nije u znanosti potpuno utvrđeno. Vjerojatno potječe od ilirskog imena brentos = jelen, jer su ga i Grci zvali Elaphusa i Bretanide, od elaphos = jelen. Da je u prapovijesno doba na Braču bilo jelena svjedoče i nalazi u špilji Kopačini. Rimski povjesničar Polibije naziva ga Bretia, Plinije Stariji Brattia, a u Antinojevom putopisu iz 4. st. poslije Krista naziva se Bractia. Otok je ucrtan u Ptolomejevu kartu u 2. st, kao i u Peutingerovu kartu u 4. st. (Brattia). Bizantinski car Konstantin Porfirogenet ga u svom opisu carstva u 9. st. naziva Barzo i veli da su on i Hvar “najljepši i najplodniji” medu jadranskim otocima. U doba mletačke uprave zvao se talijanski Brazza, a hrvatski Brač. Prapovijest – Povoljan položaj otoka Brača u sredini dalmatinske obale i između kopna i ostalih srednjodalmatinskih otoka uvjetovao je njegovu burnu povijest, iako na njemu nikada nije postojao veći grad strateškog i trgovačkog značaja kao na nekim drugim istočnojadranskim otocima. Arheološka istraživanja na Braču vrlo su oskudna, pa se obilniji rezultati očekuju u budućnosti. Tako do danas nisu pronađeni prapovijesni nalazi stariji od mlađeg kamenog doba, iz razdoblja između tri i dvije tisuće godina prije Krista. To su nalazi u špilji Kopačini i kod Donjeg Humca, Nerežišča i Škripa: životinjske kosti, kamene i koštane sjekire, noževi, strugalice, šiljci, strjelice. Ti nalazi svjedoče da je taj najstariji nam poznati stanovnik otoka bio lovac, pastir i ribar. U metalno doba naseljava Brač ilirsko pleme Delmata. Oni se, osim stočarstvom, bave i poljodjelstvom. U unutrašnjosti istočnog dijela otoka ostavili su brojne gradine po brežuljcima, ograđene suhozidom, gdje bi se sklanjali u opasnosti. Najpoznatije su gradine Rat kod Ložišća, Koštilo kod Bola, Vela Gomila kod Nerežišča, Malo Gračišće, Gomila na Brkati i Hum kod Gornjeg Humca, Gradac i Velo Gračišće kod Selaca. Gomile su grobni spomenici s hrpama kamenja podignutog iznad groba. Ima ih mnogo na području Bobovišća, Ložišća, Donjeg Humca, Nerežišča i Selaca, a najviše oko Gornjeg Humca. Stari vijek – Grčka kolonizacija je obuhvatila i jadransku obalu i otoke. Od 4. st. pr. Krista Grci imaju jaku koloniju na Visu. Međutim, iako nalazimo utjecaje grčke civilizacije i na Braču koji tada naseljavaju Iliri, nije dokazano da su Grci i na tom otoku organizirali svoja naselja. Grčkog oružja nađeno je u Vičjoj luci, a obrambeni zidovi u Škripu podsjećaju na grčki način gradnje, što bi moglo potvrditi njihovo prisustvo na otoku ili tek njihov posredni kulturni utjecaj. Nakon dugih borbi s Ilirima Rimljani pokoravaju početkom naše ere ove krajeve i ostaju njihovi gospodari do pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. god. Osnivaju provinciju Dalmaciju s glavnim gradom Salonom. Naseljavaju je, pogotovo ratnim veteranima. Iako na Braču nema tragova nekog većeg rimskog grada, nalaze se brojni dokazi rimske civilizacije u poljoprivredi, stočarstvu, pomorstvu, kamenarstvu, graditeljstvu, skulpturi i religiji. Postoje ostaci gospodarskih zgrada (villae rusticae) sa cisternama za vodu, pojilima za stoku, tijescima za vino i ulje, zatim grobne komore i sarkofazi. Ostaci rimskih pristaništa vide se u Bolu i u Lovrečini. Osobito su bili privlačni kamenolomi između Škripa i Splitske. Od bogova štovali su posebno Mitru, što svjedoči o orijentalnom vjerskom utjecaju, a i Herakla, kako se može zaključiti po nekoliko poznatih reljefa. U 4. st. slabi moć Rimskog Carstva, a nakon Milanskog edikta 313. god. naglo se razvija kršćanstvo. O tome na Braču svjedoče ostaci brojnih ranokršćanskih spomenika iz 5. i 6. st., crkava, krstionica, samostana, osobito duž sjeverne obale otoka. Srednji vijek – Prodorom Avara i Slavena početkom 7. st. mijenja se politička vlast i struktura stanovništva na Braču. Padom Salone sklanjaju se neki preživjeli stanovnici toga grada na Brač. Prema tradiciji koja je trajala stoljećima, ti su izbjegli Salonitanci osnovali mjesto Škrip. Politički Brač pripada Bizantu. Kopneni dio obale nasuprot otoka Brača zauzelo je slavensko pleme koje je tu osnovalo Neretvansku ili Morjansku kneževinu, kasnije kraljevinu, zvanu i Paganija jer su se kasno pokrstili. To je gusarsko pleme zauzelo i otok Brač, gusareći tako i gospodareći tim dijelom Jadrana sve do poč. 13. st. Koju su ulogu igrali hrvatski doseljenici tada na Braču još nije iz povijesnih isprava dovoljno razjašnjeno. Neretvanski su pomorci zadavali veliku brigu mletačkim brodovima ometajući njihovu plovidbu, ali ih svi mletački ratni pohodi nisu uspjeli pokoriti. Mlečani su, dapače, morali Neretljanima plaćati danak za slobodnu plovidbu. Po cijelom Braču, redovito u unutrašnjosti – jer bi na obali bila izlo- žena haranjima u čestim sukobima Neretljana s Mlečanima, Splićanima i drugim vojskama – niču brojna naselja. Nakon pokrštavanja Hrvati, a zatim i Neretljani, podižu do tih naselja ranosrednjo-vjekovne crkvice karakterističnih oblika. Izumiranjem narodne dinastije u 12. st. Hrvatska je s dalmatinskim gradovima pripojena Ugarskoj, ali Neretvani i Brač još dugo zadržavaju političku samostalnost. Splićani su vojnim pohodom 1240. obuzdali njihovo gusarenje i stekli određena upravna prava na Braču. Neko vrijeme, od 1268.-1357., priznavali su Bračani mletačku vlast, a zatim ugarsko-hrvatsku, zadržavajući uvijek svoju komunalnu samoupravu i stare povlastice. Kratko vrijeme vladali su Bracem bosanski kraljevi, a 1403.-1413. splitski herceg Hrvoje. God. 1420. započima dugotrajna mletačka uprava Bracem, kao i ostalom Dalmacijom. Iako se državna vlast nad otokom u srednjem vijeku mijenjala, on je postupno gradio svoju samoupravu koja se u 13. st. razvila u komunalnu upravu s vlastitom organizacijom, upravnim službama i propisima, koji su kodificirani 1277. u komunalnom Statutu otoka Brača, obnovljenom i potvrđenom od vrhovne vlasti 1305. i dopunjenom reformacijama u kasnijim stoljećima, sve do kraja 18. st. Na čelu komune stajao je knez koji se ranije birao medu otočkim plemićima, a kasnije ga je slala Venecija. Vrhovnu vlast, Veliko vijeće, sačinjavali su svi brački plemići s navršenom osamnaestom godinom. Uz njega postojalo je i Malo vijeće i Vijeće mudrih. Sijela komunalnih sudaca bila su u Nerežišćima, Donjem Humcu i Gracu. Sjedište komune bilo je u Nerežišćima. Uz Skup plemića koji je tvorio komunalnu upravu, sastajao se i Skup pučana (Universitas), ali ti su imali znatno manja prava od prvih. Jedino su u obrani i u ratu svi sudjelovali. Stari ilirsko-rimski živalj postupno je na otoku odumirao, a prevladalo je novo stanovništvo Neretvana i osobito Hrvata. Službeni jezik bio je latinski, ali svakodnevni hrvatski, kao što je svakodnevno pismo, a često i ono službenih isprava, bila hrvatska ćirilica, kojom je napisana i Po-valjska listina 1184., najstarija i najvažnija sačuvana isprava srednjovjekovnog Brača. Bračka naselja u srednjem vijeku bila su u unutrašnjosti otoka jer je boravak na obali bio opasan u doba stalnih sukoba i gusarenja. Prvi brački povjesničar Dujam Hranković u Opisu otoka Brača 1405. god. spominje sljedeća tadašnja bračka naselja: na istočnom dijelu otoka Gornji Humac, Straževnik, Podhume, Mošuljica (Mošuje), Dubravka, Gradac, Podgračišće; na središnjem dijelu Pražnice i Dol; u zapadnom dijelu Donji Humac, Nerežišća i Škrip. Sva naselja zajedno tada su brojila 6000 stanovnika. Stanovništvo otoka bavilo se u srednjem vijeku stočarstvom, šumarstvom, poljoprivredom, ribarstvom, nešto kamenarstvom i trgovinom (osobito sa Splitom i Venecijom), dok pomorstvo nije bilo razvijeno jer nije bilo ni luka. Mletačka vladavina na Braču trajala je gotovo četiri stoljeća, od 1420.-1797., i ostavila je vidljiv pečat, kao i u ostaloj Dalmaciji. Pokorivši ratoborne Neretvane Venecija je potpuno zagospodarila Jadranom. Ipak je dalmatinskim gradovima i otocima ostavila široke komunalne samouprave. Drugi presudan događaj bila su osvajanja Turaka koji su se u 16. st. zalijetali sve do mora. Na cijelom Balkanskom poluotoku nastaju goleme seobe stanovništva koje bježi pred Turcima. Nakon pada Bosne bježe Bosanci i Hercegovci u Dalmaciju, a mnogi dalje na otoke, osobito na Brač. I stanovništvo Dalmatinske zagore, a posebno Poljičani i Omišani (ranije Neretvani) sklanjaju se pred turskom opasnošću na Brač. Tada, u 16. st., nastaje premještanje bračkih naselja iz unutrašnjosti na obalu otoka. Neka srednjovjekovna naselja u unutrašnjosti opustjela su nakon haranja kuga koje su bile česte. (Samo jedna kužna pošast 1425.-1427. desetkovala je bračko stanovništvo od šest tisuća na dvije tisuće). Novonadošli žitelji, prebjezi s kopna, manje su se naseljavali u starim naseljima, nego su osnivali nova na obali otoka, u zaštićenim uvalama, prikladnima za izgradnju pristaništa i redovito s plodnom zemljom pogodnom za poljoprivredu. Lokalni sukobi i opasnost od gusarenja su u vrijeme mletačke uprave prestali, a turska je pomorska moć nakon poraza u bitci kod Lepanta 1571. oslabila, pa nije postojala opasnost da turski brodovi ugrožavaju primorska naselja. Tako se stvaraju nova naselja: Bol, Sutivan, Supetar, Splitska, Postira, Pučišća i Povija, zatim Milna i konačno Sumartin. Osobito je učestalo doseljavanje s kopna na otok u vrijeme dugotrajnog Kandijskog rata između Turske i Venecije (1646-1669), kada se naseljuju Sumartin ili Vrhbrača. (Vrh ili Gornji nisu oznake visine, nego istočne strane). Venecija je prihvaćala prebjege i priznavala im njihove plemićke povlastice i titule iz zavičaja da bi ih udobrovoljila za obranu zemlje i za regrutiranje posade bračke ratne galije. Nakon prestanka turske opasnosti u Dalmaciji u 18. st., slobodnim razvitkom poljoprivrede, pomorstva i trgovine razvila su se i bračka obalna naselja u male gradove. U unutrašnjosti je ostalo tek još nekoliko naselja i veći broj malih pastirskih zaseoka – stanova. Mletačka uprava, s generalnim providu-rom Dalmacije u Zadru, postupno je ograničavala komunalne samouprave dalmatinskih općina, pa i bračke, premda je Brački statut i dalje ostao na snazi i Veliko vijeće bilo vrhovno upravno tijelo -uz mletačkoga kneza – a postojala je i dalje i Pučka skupština koja se sastojala od svih pučana. Sjedište komune i dalje su ostala Nerežišća, a na čelu svakog mjesta ili sela stajao je glavar ili gaštald. Većinu bračkih plemića sada su davale obitelji doseljene iz Bosne, Hercegovine ili kopnene Dalmacije, jer je većina starog plemstva izumrla. Staro se plemstvo protivilo primanju došljaka (dogona) u bračko plemstvo, ali nije moglo to spriječiti. Za razliku od društvenog staleškog ustrojstva u većini europskih zemalja, i u sjevernoj Hrvatsko], u Dalmaciji, pa ni na Braču, nije postojao klasični tip feudalizma, pa brački seljak nije mogao biti bespravni kmet, nego vlasnik zemlje koju obraduje ili kolon, uzimajući ugovorom zemlju u zakup i dajući vlasniku dio roda. Mletački znanstvenik i putopisac Alberto Fortis veli u svom Putovanju Dalmacijom, objavljenom 1774., o privredi na otoku Braču sljedeće: “Usprkos kamenitom tlu Brač daje veliku količinu vina, koje se općenito smatra najboljim u Dalmaciji; vino, drvo i koze su glavnina prihoda Bračana. Otok također proizvodi ulje, smokve, ba-jame, svilenu bubu, šafran i nešto malo žitarica. Ima na njemu vrlo mnogo divlje masline od čijih bobica siromašni mještani prave ulje u godinama kada pitome masline ne rode… Ni ribolov nije zanat bez značaja za otok, ali ipak nije toliko značajan kao na Hvaru i Visu; u bračkim vodama ribe su redovito na morskome dnu.” Iako su Mlečani ostavljali Bračanima široke samouprave i nisu sputavali njihovu nacionalnu svijest ni jezik, ograničavali su ih monopolom u trgovini na Jadranu. Sva se roba morala izvoziti preko Venecije i plaćati Mlečanima porez. Otočani su izvozili u Split i u Veneciju, ili preko Venecije dalje, uglavnom vino i ulje, a zatim soljene srdele, med, sir, meso, suhe smokve i o-grjevno drvo, a uvozili su žito i manufakturne proizvode. Istaknutu ulogu na Braču igralo je svećenstvo: župnici i redovnici po samostanima. Misilo se na staroslavenskom i glagoljskim misalima, što su pogotovo uveli došljaci s kopna. Zaštitnik otoka bio je sv. Juraj. Rasadišta pismenosti i kulture bili su i samostani u Povij ima, Pučišćima, Sumartinu, Bolu i u pustinjačkim naseljima u Blacima, Dračevoj luci i dr. Istaknutu društvenu, a ne samo religioznu ulogu, u bračkim naseljima vršile su bratovštine. Iako se općenito govorilo hrvatskim (ilirskim) jezikom, službeni je jezik bio latinski i talijanski. U doba humanizma, a kasnije pod utjecajem mletačke administracije, mnoge starosjedilačke i pridošle obitelji latiniziraju i tali-janiziraju svoja stara hrvatska, bosanska ili hercegovačka prezimena, želeći dokazati svoje podrijetlo od rimskog praplemstva na Braču. Tako Cerinići postaju Cerineo, Gospodnetići De Dominis, Ivaniševići Gioanizio, Iveljići Ivellio, Lazanići Lasaneo, Martinići De Martinis, Mladini-ći Mladineo, Nižetići Niseteo, Petričići Petrizio, Tomašići Tommaseo, Žuvetići Zuviteo i si. Francuska uprava na otoku Braču (1805-1813) uslijedila je nakon sloma Mletačke Republike 1797. i kraće prve austrijske uprave (1797-1805). Tada je na Braču, kao i u nekim drugim dalmatinskim gradovima, došlo do pobune pučana protiv povlastica plemstva. Francuska je vojska zauzela 1806. Dalmaciju. Vojni zapovjednik general, zatim maršal, August Marmont i civilni Vicko Dandolo proveli su u cijeloj pokrajini brojne napredne reforme, ograničili privilegije plemstva i Crkve, unaprijedili prosvjetu, proveli ravnopravnost svih stanovnika u odnosu na sudstvo i dr. Crkva, plemstvo, a i neprosvijećeni puk, pružali su ipak otpor mnogim tim reformama. U napoleonskim ratovima koji su uslijedili ruska flota pod zapovjedništvom admirala Senja-vina osvaja 1806. Brač i organizira upravu otoka sa sjedištem u Milni. Mirom između Rusije i Francuske 1807. Rusi ponovno prepuštaju Brač Francuzima. Slijedi iste godine engleska blokada francuskih posjeda na Jadranu koju provodi admiral William Hoste napadajući i Brač iz utvrđenog Visa. God. 1809. austrijska vojska zauzela je Brač, ali ga je opet morala prepustiti Francuzima, koji su tu ostali do Napoleonova sloma 1813. Bečkim kongresom 1814. Brač i cijela Dalmacija pripali su Austriji. Austrijska uprava (1814-1918) nije pripojila Dalmaciju sjevernoj Hrvatskoj kako se očekivalo, nego ju je organizirala kao Kraljevinu Dalmaciju, izravno pod Bečom. Namjesnik, a zatim i Dalmatinski sabor, bili su u Zadru. Otok Brač tvorio je kotar s općinama Supetar, Sutivan, Postira, Pučišća, Milna, Bol, Nerežišća, a kasnije i Selca. Nerežišća su i dalje bila glavno upravno mjesto do 1827., kada Supetar postaje administrativno i sudsko središte Brača. Od šezdesetih do devedesetih godina odvija se na Braču, kao i u ostaloj Dalmaciji, borba narodnjaka ili aneksionista koji su bili za pripojenje Dalmacije ostaloj Hrvatskoj i za uvođenje hrvatskog jezika umjesto talijanskog u škole i urede, i autonomaša, koji su bili za samostalnu Dalmaciju, a pod kulturnim utjecajem susjedne Italije. U nekim bračkim Općinama imali su u početku narodnjaci većinu (Bol i Sutivan), a u drugima autonomaši. Buđenjem nacionalne svijesti u do tada neprosvijećenom puku narodnjaci postupno dobivaju sve bračke Općine. Posljednja autonomaška Općina pala je 1894. u Nerežišćima. Jedan od voda narodnog preporoda na Braču bio je Toma Didolić iz Selaca. U 19. st. razvija se Brač ekonomski. Napredak poljoprivrede, ribarstva, pomorstva i trgovine odražavaju se na izgradnji primorskih otočkih naselja koja dobivaju izgled malih gradova sa svim urbanim sadržajima: luka s lukobranom, groblje, gradski park, mlinovi vjetrenjače, ribarnica i klaonica, mjesna cisterna za vodu s naplavom i drugo. Osim maslina najviše se gaji vinova loza. Zlatno doba bračkog vinogradarstva je od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća, osobito kada bolest loze uništava francuske i talijanske vinograde, pa se bračko vino izvozi u te zemlje. Razvija se i kamenarska industrija. Također i pomorstvo. A zatim slijede crni dani po bračku privredu i otočko stanovništvo. Parobrodi uništavaju jedrenjake kojih je na Braču bilo mnogo. I filoksera (žiložder) stiže pod kraj stoljeća na otok, pa započima masovna emigracija Bračana u Sjevernu i Južnu Ameriku, osobito u Čile. Sve se to odražavalo i na broju stanovnika na otoku. Od oko 10.000 stanovnika na početku 19. stoljeća raslo je stanovništvo do preko 24.000 na kraju stoljeća, a zatim slijedi emigracija u Amerike, u Australiju i u Split, koja će do danas prepoloviti to stanovništvo. Kraljevina Jugoslavija (1918-1841). To je razdoblje opadanja bračke privrede i daljnjeg iseljavanja stanovništva u Ameriku. Stanovito olakšanje donijela je težaku agrarna reforma kojom je on dobio u vlasništvo zemlju koju je do tada obrađivao i dijelio prihod s gospodarom. Nova loza “amerikanica” koja je sadena umjesto stare uništene nije bila toliko izdašna. Industrija je na otoku bila tek u začetku: kamenarstvo s priprostom tehnologijom obrade, koja manja tvornica sardina, nerentabilna kućna proizvodnja ulja. Stočarstvo je bilo u opadanju. Otočani su se okupljali u zadrugama da se zajednički suprotstave nedaćama i da pokušaju unaprijediti proizvodnju. Ratne godine (1941-1944). U proljeće 1941. okupirala je talijanska vojska Brač iako je on bio pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Osim neimaštine i gladi što su harali otokom, okupator zlostavlja stanovništvo. Već 1941. organizira se na otoku otpor okupatoru pod rukovodstvom komunističke partije. Sljedeće godine organizirani su u svim mjestima narodnooslobodilački odbori, a kotarski odbor u Sutivanu, i poduzimaju se borbene akcije protiv okupatora. Kao represalije talijanske kaznene ekspedicije uhićuju i strijeljaju stanovništvo i spaljuju Selca, Novo Selo, Gornji Humac, Pražnicu, Pučišća, Dračevicu i Bol. Nakon kapitulacije Italije u jesen 1943. narod razoružava talijansku vojsku i oslobađa otok nekoliko mjeseci. Pred novom okupacijom njemačke vojske u siječnju 1944. žene, djeca i starci masovno se evakuiraju u zbjeg u El Shatt. Počimaju partizanske akcije na Braču, na što Nijemci odgovaraju brojnim strijeljanjima. U lipnju 1944. započima desant s Visa na Brač, kojega Nijemci brane s 1800 vojnika. Do 18. srpnja 1944. osvojen je i oslobođen cijeli Brač. U SFR Jugoslaviji. Kraj rata je otok Brač dočekao s brojnim žrtvama, s popaljenim kućama, s uništenom privredom. Mnogi su otočani ponovno selili u daleki svijet, ovaj put u Australiju. Stanovništvo otoka svelo se na polovicu od onoga na početku stoljeća. U traženju stalnog izvora privređivanja otočani su sve više odlazili u obližnji Split da se tu stalno nasele i zaposle. A tada, šezdesetih, a osobito sedamdesetih godina započimaju nastojanja da se poboljša život otočana i zaustavi iseljavanje. Osnovni preduvjeti tome bili su pripojenje otoka na kopnenu električnu i vodovodnu mrežu podmorskim kablovima i cjevovodima. Daljnji doprinos razvitku komunikacija, a time i privrede i turizma, bila je izgradnja asfaltiranih automobilskih cesta po cijelom otoku i česta trajektna veza s kopnom. Ribarstvo se unaprijedilo suvremenom ri-bolovnom tehnikom, pa sada brački ribari love preko 1000 t. ribe na godinu, koju djelomično konzerviraju u tvornicama u Postirima i Milni. Započelo se obnovom zapuštenog šumarstva, ovčarstva i kozarstva. Tradicionalno iskorištavanje vrlo traženog bračkog kamena provodi se suvremenom tehnologijom. Dok se pedesetih godina proizvodilo oko 5.000 m3 kamenih blokova, proizvodnja se popela na 17.000 m3 blokova i preko 300.000 m2 piljenih kamenih ploča. U Pučišćima i ostalim kamenolomima zapošljava se danas veliki broj radnika. Obnovom i otvaranjem novih manjih industrijskih i zanatskih pogona uspjelo se zaustaviti iseljavanje stanovništva i iz onih poljoprivredno pasivnih naselja. Tako je u Nerežišćima osnovana tvornica bombona, žvakaćih guma i konfekcije; u Sutivanu tvornica plastičnih masa; u Selcima pogon građevinske stolarije, a u Sumartinu i Milni dva manja brodogradilišta. Posebne mogućnosti razvitka našao je Brač u turističkoj privredi. U trideset predratnih godina sagrađeno je u Supetru i Bolu, a zatim i u ostalim mjestima na obali, više hotela i odmarališta, a stanovništvo privređuje i u kućnoj radinosti. Posebno se ističu privlačni hotelski kompleksi “Kaktus” u Supetru i “Britanida” u Bolu. Brač broji oko 20.000 kreveta u hotelima, odmaralištima i po privatnim kućama. Brač je privukao i stanovnike obližnjeg Splita i ostalih mjesta cijele zemlje koji su u njegovim starim naseljima i u privlačnim i šumovitim uvalama sagradili na tisuće kućica za odmor. Sve je to pridonijelo ponovnoj obnovi i unapređenju otoka Brača. Brač danas. Prestankom komunističkog političkog i uvođenjem parlamentarnog sustava u proljeću 1990., izglasavanjem Ustava Republike Hrvatske u prosincu iste godine, a pogotovo proglašenjem Republike Hrvatske samostalnom i suverenom državom 25. lipnja 1991. započeo je i na Braču novi život, ali i ratne neprilike. Ljeti 1991. napala je jugoslavenska vojska Hrvatsku. Bračani su organizirali obrambene jedinice i započeli diverzijama na ratne brodove postavljene pred otokom, koji su 14. i 15. studenoga 1991. bombardirali zapadni dio Brača, kao i grad Split. U daljnjoj borbi i otporu srpskoj i crnogorskoj agresiji sudjeluju po svim hrvatskim bojištima ravnopravno i brački branitelji. Dosljedno Ustavu otok Brač se uključuje u Splitsko-dalmatinsku županiju, a administrativno se dijeli na općine. Postupno osamostaljenje obnavlja, pa i unaprjeđuje, gospodarstvo koje je u ratnim godinama nazadovalo. Posebno se obnavljaju ribarstvo, kamenarstvo i turizam. Administrativno je Brač danas podijeljen na grad Supetar i općine Milna, Sutivan, Nerežišča, Postira, Bol, Pučišća i Selca. Iako su otok Brač u prošlosti vrlo često pustošili ratovi, pljačkanja, kuge, neimaština i druge nedaće ipak je on u spomenicima svoje dvomilenijske prošlosti ostavio obilne tragove kulturnih i umjetničkih dostignuća iz svih razdoblja. Nalazi u Vičjoj luci govore o ranom prihvaćanju mediteranske grčke civilizacije u starom vijeku. Rimska je civilizacija ostavila mnogobrojne spomenike, od ostataka gospodarskih vila duž cijele obale do nadgrobnih mauzoleja u Škripu i kod Donjeg Humca. O toj rimskoj civilizaciji i kulturi svjedoče antički kamenolomi kod Splitske i Škripa i kamene skulpture nađene u njima i drugdje. KULTURA: U ranokršćanskom razdoblju postoje po otoku brojne bazilike, žarišta kasnoantičke kulture. Nigdje se na cijeloj jadranskoj obali ne nalaze ostaci tako brojnih starokršćanskih crkava i samostana, otkrivanih i proučavanih osobito u posljednjim desetljećima (Sutivan, Supetar, Postira, Lovrečina, Mirje, Škrip, Pučišća, Povija). Oni su dokaz kontinuiteta antičke civilizacije i kulture od starog do srednjeg vijeka. Posebnu pozornost privlači raznolikost tlocrta tih građevina i sačuvanost njihovih oltara i krstionica. Iz razdoblja ranog srednjeg vijeka, kada otok nastavaju Hrvati i Neretvani, a pod bizantinskom vlašću, djeluje na otoku više benediktinskih samostana, a sačuvane su i mnoge ranosred-njovjekovne crkvice, danas osamljene po unutrašnjosti otoka, a nekada uz naselja kojih više nema. Njihova arhitektura je posebno istaknuta i vrednovana u razvitku cijelog hrvatskog graditeljstva. Malene i raznolikih oblika, ipak ostavljaju stanoviti dojam “monumentalnosti”, a u otočkom krajoliku, često na vrhovima brežuljaka, djeluju naročito slikovito. Predromaničke su crkve i crkvice: Sv. Nikola kod Selaca, Sv. Nedjelja (Sv. Marija) u Gracu, Sv. Kuzma i Damjan na Smrčeviku, Sv. Ivan u Bolu, Sv. Mihovil nad Dolom, Sv. Ilija kod Donjeg Humca, Sv. Juraj nad Nerežišćima, Sv. Toma kod Nasela, Sv. Martin kod Bobovišća, Sv. Duh u Škripu, Svi Sveti u Mošnjama kod Gornjeg Humca, Sv. Juraj u Straževiku, Gospina crkva u Gornjem Humcu, Sv. Klement kod Pražnica, Sv. Petar kod Dola, Sv. Mihovil na Mihoj Ratu, Sv. Tudor kod Nerežišća, srednja lađa župske crkve u Donjem Humcu; ranoromaničke crkvice su: Gospa Stomorica kod Ložišća, Sv. Luka kod Donjeg Humca, Sv. Barbara kod Dola, Sv. Vid nad Dolom i ruševna Sv. Vida na Vidovoj gori. Društveni razvitak i kultura bračkog stanovništva ogledaju se u ustrojstvu komunalne uprave i u Bračkom statutu koji je organizirao sav život stanovništva od 13. do 18. stoljeća. Razvijenu kulturu stanovanja na Braču možemo uočiti na palačama i utvrđenim dvorovima bračkog plemstva, ali jednako i na skromnoj ali skladnoj i funkcionalnoj pučkoj arhitekturi bračkog težaka, klesara, pomorca ili ribara. Većinom došljaci ili prebjezi s kopna, donijeli su ti Hrvati, Bosanci, Hercegovci sobom kontinentalnu tradiciju gradnje iz svojega kraja, ali su je ubrzo prilagodili novom podneblju, novom građevnom materijalu i novoj mediteranskoj kulturnoj sredini u kojoj su se našli. Ne samo pojedine stambene građevine, nego i cijela naselja, osobito ona koja se od 16. st. oblikuju na obalama otoka, odaju razvijeni stupanj urbanističke i općenito kulturne svijesti otočkog stanovništva. Renesansna kultura i umjetnost cvali su na otoku kao i na cijelom dalmatinskom primorju. Ostavili su svjedočanstva u lijepim kamenim crkvama i crkvicama, palačama i kulama, kao i u skulpturama i reljefima po brojnim otočkim crkvama. Brački su kamenolomi privukli najistaknutije renesansne graditelje i kipare koji su djelovali u Dalmaciji, poput Jurja Dalmatinca, Andriju Alešija i Nikolu Firentinca, pa se njihova djela i djela njihovih radionica nalaze razasuta duž cijeloga otoka. Bračani su bili renesansni kipar Nikola Lazanić, autor reljefa u crkvi sv. Petra u Nerežišćima i graditelj završetka zvonika trogirske katedrale i hvarske lože Trifun Bokanić. Iako na Braču nije bilo većega grada poput Hvara ili Korčule, istakli su se i u njegovim manjim mjestima pojedini crkveni i svjetovni povjesničari i književnici koji su pisali na latinskom, hrvatskom ili talijanskom jeziku. Spomenimo tako povjesničare Brača Dujma Hrankovića (oko 1400), Vicka Prodića (1628-1663) i Andriju Ciccarellija (1759-1822); crkvene pisce Juru Zuvetića (oko 1556-1606), fra Luku Bračanina (rod. oko 1527) i pjesnike Postiranina Ivana Ivaniševića (1608-1665), autora ciklusa pjesama “Kita cvitja razlikova” i Splićanina Jerolima Kavanjina (1643-1714) koji je boravio u Sutivanu i bio kako splitski, tako i brački plemić, a napisao je dugi moralistički epos “Bogatstvo i uboštvo”. U doba buđenja i razvijanja nacionalne svijesti u drugoj polovici 19. st. žarišta patriotizma, kulture i književnosti postaju hrvatske čitaonice po bračkim gradićima. U tim krugovima djelovali su u Povljima pjesnici Ivan i Mato Ostojić, a u Selcima slovački književnik dr. Matej Bencur (1844-1911), koji je pisao o životu na otoku pod pseudonimom Martin Kukučin. Kulturni Selčani podižu 1911., zaneseni idejom slavenstva, prvi spomenik ruskom književniku Lavu Tolstoju. U Postirama, Ložišćima i u Luci Bobovišća proveo je djetinjstvo poznati hrvatski pjesnik Vladimir Nazor (1876-1949). Posljednjih desetljeća osobito je potaknuto zanimanje za pjesništvo u lokalnom govoru, što je urodilo zbirkama čakavskih pjesama Stjepana Pulišelića, Ante Sapunara, Ante Nižetića, Zlatana Jakšića, Neve Kezić, Drage Stambuka i drugih. U Splitskoj ljetuje književnik Ranko Marinković. Iz Supetra na Braču pošao je u svijet prvi hrvatski kipar Ivan Rendić (1849-1932), autor brojnih javnih spomenika duž cijele domovine, a iz Pučišća istaknuti kipar animalist Branislav Dešković (1883-1939). Na supetarskom groblju, medu Rendićevim nadgrobnim spomenicima dominira mauzolej obitelji Petrinovič, isklesan od bijelog bračkog kamena, djelo splitskog kipara Tome Rosandića. Veći broj javnih spomenika po otočkim mjestima izgradili su brački kipari Valeri-je Michieli (1922-1981) i Mirko Ostoja (1921). Trag boravka na Braču ostavili su i neki drugi istaknuti hrvatski stvaraoci, tako u Supetru dramski pisac Ivo Vojnović, pisac i pjesnik Tin Ujević i slikar Ignjat Job. U Bolu povremeno borave ili ljetuju i djeluju slikari Ljubo Ivančić i Josip Botteri, u Supetru Frane Šimunović, u Povij ima Vlado Bužančić, Joško Eterovič i Joško Baica, u Donjem Humcu Pero Jakšić, u Ložišćima Šime Perić, u Pučišc’ima Vasilije Jordan, u Splitskoj Zlatko Keser. Spomenimo i istaknutije suvremene bračke arhitekte: Žarka Turketa, Jerka Rošina i Antu Svarčića. Stoljetna živa kamenarska i klesarska djelatnost na otoku Braču urodila je i brojnim samoukim kiparima koji su u kamenu – a neki i u drve-tu – ostavili odraza svojih prirođenih talenata. Tako Boljanin Michieli Kuiš, Povljanin Bariša Vrsalović, Bobovišćanin Martin Cerinić, Ložišćanin Frane Pavlov, Novoselčanin Franjo Antonijević, Donjohumčanin Lovro Jakšić i brojni drugi anonimni. I medu mnogobrojnim bračkim iseljenicima u Ameriku bilo je zapaženih umjetnika, poput slikara Roka Matjašića rodom iz Pučišća, koji je živio i stvarao u Boliviji, Kolumbiji i Čileu, a 1943. se tragično utopio. Povijest, povijest umjetnosti, kulturnu i književnu povijest Brača obrađivali su u novije vrijeme Andro Jutronić, Ivan Ostojić, Dasen Vrsalović, Petar Šimunović, Radovan Vidović, Davor Domančić, Antun Cvitanić, Joško Belamarić, Radoslav Bužančić, Jasna Jeličić Radonić, Vanja Kovačić, Mario Lenković, Jugoslav Gospodnetić, Ivo Marinković, Josip Mihojević, Nada Klaić, Tomislav Raukar, Eduard Hercigonja, Hrvoje Gjurašin, Vinko Šesnić, Ante Škobalj, Duško Kečkemet i drugi. Povijesno-kulturni spomenici Brača okupljeni su u Zavičajnom muzeju otoka Brača u Škripu, a djela bračkih umjetnika i onih koji su djelovali na otoku u Umjetničkoj galeriji u Bolu. Folklor stanovništva otoka, ili škoja, podložan mediteranskim i kontinentalnim utjecajima uslijed stalnih migracija stanovništva, sačuvan je u raznim varijantama bračkog dijalekta; u posljednjim tragovima pučkog folklora; u brojnim pričama i pjesmama; u plesovima i u pjevanju uz pratnju na liri. Danas učestale priredbe u gotovo svim bračkim mjestima, pa i onim najmanjim, pogotovo tijekom ljetne sezone, pridonose kulturnom životu Brača: likovne izložbe, znanstveni simpoziji, književne večeri bračke poezije u zvonkoj čakavici, koncerti, kiparski susreti i drugo. Sustavnom proučavanju prošlosti Brača na svim područjima istaknut prilog pružaju redovita izdanja Bračkog zbornika.