Pages Menu
RssFacebook
Categories Menu

Posted on pro. 1, 2014

Napustio nas je brački Michelangelo

Napustio nas je brački Michelangelo

GOVOR DON ANDRA URSIĆA NA POGREBU POK. IVI PETROVIĆU MIKELANĐELU

PUČIŠĆA, 1.12.2014.

Draga braćo i sestre, rodbino i prijatelji

Ušli smo prvom nedjeljom adventa u jednu novu crkvenu liturgijsku godinu s puno vjere i nade u dolazak Otkupitelja, Spasitelja u vremenu (njegov rođendan) i na kraju vremena (konačni dolazak). Sav naš ljudski život je označen određenim i konkretnim ljudskim težnjama i iščekivanjima. Čekamo nove naraštaje, bolje zarade i ostvarenja, čekamo nove ljude na političkoj sceni itd. Međutim život nije samo čekanje. Ono mora biti karakteristično po konkretnom zalaganju i ostvarivanju zahtjeva Evanđelja, a to je kršćanska djelotvorna ljubav tj. briga i zauzetost za pojedinca, obitelj i zajednicu. Zato veličina čovjeka nije po broju godina već po broju pozitivnih i djelotvornih ljudskih čina u okviru življenih godina. Crkva nas uči pozitivnom i aktivnom iščekivanju, izgradnji Božjeg kraljevstva već ovdje i sada, kako bismo u konačnici života ostvarili i postigli vječnu punini u onostranosti.

Danas sudjelujemo na molitvenom ispraćaju našeg Supetranina, Bračanina, ali i Pučišćanina iz znane nam obitelji Petrović. Možemo sa žalošću kazati da nas je iznenadila njegova kratka i teška bolest, ali s ponosom možemo izreći da je njegov životni put ispunjen djelotvornošću, zauzetošću i umjetničkim stvaralaštvom, ne samo na području voljenog otoka već daleko šire – jednostavno bio je slikar baštine, Jadrana i Mediterana. Njegovi karakteristični akvareli te brojne slike postavljene na zidovima i platnu, ukrašavaju naše domove, kafiće, hotele i galerije.

Naš Ivo Petrović zvani Mikelanđelo po svom iskonskom osjećaju pripadao je generaciji koja je znala za zajedništvo, šalu i pjesmu. Sa svojom suprugom Anđelkom sudjelovao je u obiteljskim, društvenim i crkvenim slavljima te se uvijek iskazivao kao socijalno biće pa su vrata, mnogih domova i ustanova, za njega bila širom otvorena.

Dok sam bio župnik u Nerežišćima, rado me je sa svojim prijateljima posjećivao, a sa tadašnjim župnikom Supetra don Slobodanom često je igrao šah.

Kad sam izišao iz zatvora 1989. g. i došao u Supetar za župnika, Ivo mi je među prvima pružio ruku potpore i razumijevanja. A uskoro nakon toga došlo je do pada Berlinskog zida, pa su i u našem Supetru „pali zidovi“ zatvorenosti, a vrata crkve otvorila su se mnogima, koji do tada nisu smjeli ući. Među, njima je bio naš sportaš, podvodni ribolovac, umjetnik, nastavnik likovnoga odgoja i matematike Ivo Petrović. Sjećam se koliko se naš Ivo veselio prvom Božiću u demokratskoj Hrvatskoj. Uzeo bi mikrofon i u crkvi glasno – poput djeteta – pjevao stare božićne pjesme. Osim toga, postavljao je i aranžirao jaslice i s djecom napravio toliko vrijednih akcija. Popravljao i bojao oštećene kipove i križeve u Supetru, Mircima, D. Humcu i Škripu. Znao bi u šali kazati: „Ličim ih od zla vremena, crva i komunizma!“ Sudjelovao je na brojnim umjetničkim kolonijama na području Hrvatske i Bosne i Hrecegovine, ostavivši svoja vrijedna umjetnička djela. A u samom Supetru sabrao bi umjetnike iz domovine i svijeta u cilju pomoći djeci iz doma SV. ANE iz Vinkovaca. Pokretao je mnoge kulturne manifestacije u gradu, ali bi često nalazio na otpor pojedinaca i skupina. Kreirao je brojne plakate, reklame i kulise. Gotovo sve usluge radio je bez naknade. Bio bi sretan da mu naručitelj podari marendu s čašom dobrog crnog vina.

Naš Mikelanđelo je bio duša Supetra i otoka Brača. Gotovo u svim mjestima postavljao je svoje izložbe slikajući brodove, mora, obale, polja, gomile, bunje, kuće,crkve, tornjeve i ljude. Znao je dati priznanje, u svom stvaralaštvu, kozi i tovaru, galebu i orepcu. Slikao je svece i križeve. Njegovi likovi Krista na križu odišu dubokom patnjom, ali uskrslom nadom i svjetlom neba.

Posljednja njegova izložba slika bila je u rodnom Supetru pod nazivom Svjetla Jadrana tj. slike mnogih svjetionika, koji su pokazatelji i usmjerivači brodovima i ljudima na životnim putovanjima. Umjetnik kao da je htio poručiti posjetiteljima izložbe da se čovjek u svom životnom hodu i putovanju treba osloniti na svjetla upozorenja tj. pridržavati prometnih znakova i normi koji će ga dovesti cilju životnom, ali i onom vječnom. A na naslovnici prospekta izložbe, nazire se svjetionik. Naime, iz tame i sjene tornja svjetionika, izbija reflektirajuće svjetlo prema obzorju stapajući se u sjaju zvijezda. I kao da je naš Ivo osjetio svoj posljednji put i konačno usmjerenje prema zvijezdama. Na postelji u bolničkoj sobi je molio i primio sakramente i kao da je gledao prema obzorjima vječnosti. Jer kako piše pjesnik: „ Smrti zapravo i nema! Smrću je samo obasjana staza od gnijezda do zvijezda!“ A Krist kaže: „Ja sam put, istina i život! Ja sam svjetlo svijeta!“ Nadamo se i vjerujemo da je naš Ivo išao obasjanom stazom od gnijezda do zvijezda i ušao u apsolutno svijetlo vječnosti.

S tim mislima suosjećam sa suprugom Anđelkom, njegovom djecom i unucima, mnogobrojnom rodbinom i prijateljima i kličem: Svjetlost vječna neka mu svijetli. Amen

 

Fotografija: Pero Dragičević, prof.

Share Button

Post a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *