Posredstvom Roka Zuanića dobili smo još jedan zanimljiv zapis iz crkvenog arhiva. Radi se o zamjeni zvonara (remete) do koje je došlo 1927. godine, za vrijeme službovanja stivanskog župnika don Tome Ivanovića.
Iz ljetopisa doznajemo da je te godine službu zvonara preuzeo Tomo Lukšić Kalebić, a do tada ju je punih 45 godina obnašao Ivan Ivanović Štampadur. Osim samog zvonjenja zvonar je brinuo i o crkvenom inventaru i njegovom održavanju i pomagao župniku oko njegovih poslova. Ivanu je bilo iznimno teško odreći se te službe ali navedene su okolnosti koje su ga na to prisilile.
Od početka njegove službe svaki član bratovštine Presvetog Sakramenta (koja je početkom 19. st. objedinila dotadašnjih šest stivanskih bratovština*) plaćao je zvonaru jedan sić vina godišnje!
Ta naknada je na obostrano zadovoljstvo potrajala dok nije filoksera (žiloždera) napala bračke vinograde, a onda su se bratimi počeli žaliti: “Odakle ćemo dati sić vina kad nemamo ni za se, ni na dar Boga Božića!“, a zvonar im na to odgovarao: “A kako ću ja mukte služiti!?“.
Crkovinarstvo je potom “uprtilo i to breme” i od 1. svibnja 1924. počelo zvonaru isplaćivati plaću od 300 dinara na mjesec. Uzeli su u obzir njegovu starost od “7 križeva na plećima” i obitelj rasutu po svijetu ali sa svojih 70 godina Ivanu je bilo teško zvoniti i “slaviti” velikim stivanskim zvonima.
Tražio je mlađe da mu pomažu ali i oni su tražili naknadu za to tako da je pomalo svu svoju plaću trošio na plaćanje njihove pomoći. Te su ga okolnosti napokon prisilile da se “sa ne malom mukom u duši rastavi sa svojom starom i dugom službom“.
* U Sutivanu je djelovalo šest bratovština: Blažene Djevice od Uzašašća, Presvetog Ruzarija, Gospe od Karmena, Sv. Roka, Presvetog Sakramenta i Sv. Ante, koje su početkom 19. st. za vrijeme Napoleonove uprave udružene u jednu bratovštinu Presvetog Sakramenta.
Franjo Mlinac, mag.tourism.cult.
