Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu. Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.
IVO ANDRIĆ BIO JE GRMAR (tekst: Dražen Katunarić)
Kad je u izdanju Društva hrvatskih književnika u lipnju 1914. godine izišla antologija Hrvatska mlada lirika u kojoj je zastupljeno šest Andrićevih pjesama, u bilješci o mladom autoru, napisano je: «Najčudesniji Sarajlija: bez i najmanjeg turskog atavizma – nježan, bijel i bolno-tanko mirisave duše kao oni bijeli njegovi cvjetovi što zare slatku tugu njegovih ženstveno čežnjivih snova. Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost.» Ta budućnost, nakon što je njegova glasovita knjiga pjesama u prozi «Ex ponto» rasprodata, napravivši senzaciju i učinivši ga poznatim, odvijala se nekoliko tjedana i u Sutivanu. Došao je Andrić u Sutivan u ljeto 1919. godine, s dvadeset i sedam godina, slab ali vedar, iscrpljen od tuberkuloze i tamnovanja u austrijskim zatvorima – radi oporavka. Vremena su bila nesigurna i mutna, u zraku se osjećalo uzbuđenje i neka nejasna prijetnja. Za razliku od Zagreba koji ga je podcjenjivao i smatrao balkanskim provincijalcem, u Sutivanu je Andrić pronašao utočište, razloge za bliskost i identifikaciju, te srodne duše u liku ing. Nebodara Jutronića i njegovih prijatelja koji su ga znali primiti s puno topline i prijateljstva.
Ivo Andrić nije bio običan «furešt» u Sutivanu što bi se dalo zaključiti iz kronološke biografije Radovana Popovića koji o njegovu boravku navodi samo šturu vijest. Sudeći i po notici iz tadašnjih novina koje je prenio Andre Jutronić, Ivo Andrić bio je dočekan s posebnom pažnjom, tu je savršeno integriran, postao «ornament» iliti počasni član sad već čuvenog društva Grma, da bi na kraju kolovoza bio ispraćen burnim poklicima nakon što je priređeno slavlje u njegovu čast u stanu Marije Jutronić-Žuvinić. Slučajni pronalazak fotografije i teksta o Grmarima u Pragu koji možemo zahvaliti obitelji Jutronić, razotkrio je bit i narav njegova članstva. Treba znati da stivansko društvo Grma nije bilo samo običan «plivački, jedriličarski i veslački klub», kako se službeno zvalo. Pažljiviji čitatelj njegova statuta otkrit će da je društvo zadužilo svoje članove da «pišu o povijesti Sutivana» i u njoj uvrste sve «najrazličitije događaje i opise» tako da svaki član «mora pomoći u tom poslu» i «proraditi čitav materijal». Drugim riječima, Grmari su smatrali da uz sport, druženje i dionizijsko veselje moraju ispuniti i jedno kulturno poslanje, zbog čega su se i sastajali kao studenti u Pragu, a što je kasnije rezultiralo neprocjenjivo vrijednim knjigama i «Bračkim zbornicima». Osebujni i prepoznati talent te naobrazba, kulturna orijentacija Ive Andrića očito su odgovarali profilu Grmara a njihov mens sana in corpore sano, zanimanje za baštinu i veselo raspoloženje odrazilo se i na licu ovog inače sjetnog i tuberkuloznog pisca. Gledajući fotografiju mladog Andrića s Grme, na stijenama oko špilje, pocrnjelog i nasmijanog (što je za Andrića rijetkost) stječemo dojam da je ovdje prebrodio tešku životnu i egzistencijalnu krizu – na emulziji nema tragova njegovih patnji.
Međutim, unatoč provjerenim činjenicama, još uvijek ne znamo što je Ivo Andrić napisao u Sutivanu i o njemu (dio te tajne možda se krije u obiteljskoj arhivi Maje Čulić-Nižetić, prijateljici iz Splita kojoj je Andrić tada redovito pisao). Dokle god se ozbiljni istraživač ne lati toga posla, o stivanskom boravku i dalje možemo samo nagađati, jer se naše mjesto izrijekom ne spominje glavnim djelima. Ispitivajući starije Stivanjane što su čuli o njegovu boravku u njihovu mjestu, neki su se kao kroz maglu prisjećali da je kroz prozor bacao ispisane papire, valjda nezadovoljan svojim rečenicama, a djeca bi ih skupljala s ceste, već svjesna da ih je napisala dragocjena ruka. Možda je i to dio legende, međutim, postoje pasaži njegova djela, najviše novela, gdje bi se po opisima mogao prepoznati Sutivan u kadru, ako to nisu reminiscencije ili piščevom narativnom alkemijom kasnije ubilježena sjećanja:
«A ta plaža, opkoljena zelenilom, bila je sva od bledožutog ili crvenkastog kamena, i rušila se strmo u more. Na glatkim površinama džinovskih stena gosti su se sunčali kao na naročito udešenim kamenim posteljama. Sa njih su skakali u more, koje je tu duboko, a izlazili su iz mora preko betonskog stepeništa ili se peli uz gvozdene lestve, ugrađene u strmu liticu.(…) Na stenovitoj obali, uzdignutoj nad morem i izloženoj sunce bez senke, širio se užaren, bleštavi mir; a usamljen zrikavac iz hotelske bašte ili otrgnut povik s mora krnjili su ga samo na okrajku i samo trenutno. U tom žarkom, svetlom i modrom miru zemlje, neba i mora ležala su tela fakirski nepomičnih kupača kao pod uticajem svemoćne i nepoznate opojne droge, predana kultu sunca i tela, kome sve više služi sve veći broj ljudi našeg vremena. Šta živi i kruži u ženama i ljudima koji u raznim položajima leže nepomični na kamenim pločama male plaže pod avgustovskim suncem? U svakom od njih je cela ova vatrena vasiona, i svi oni zajedno gube se u njoj, sa svim onim što jesu i što hoće. Niko ni za kog ne zna, niko ne pomišlja i ne sluti šta se dešava u stvorenju koje, slično njemu, leži na tri koraka odstojanja.» (Ivo Andrić, Žena na kamenu).
Razumije se, ovi tankoćutni ambijentalni opisi kao uvod u psihološku introspekciju kupačica i kupača, tako rijetki u Andrićevoj prozi, mogli bi se vezati i za neko drugo dalmatinsko mjesto, ali nije grijeh pretpostaviti da su se baš stivanske škrape i žala urezali u svijest našeg Grmara i produžile u veličanstvenom djelu budućeg nobelovca.
