Napustio nas je brački Michelangelo
GOVOR DON ANDRA URSIĆA NA POGREBU POK. IVI PETROVIĆU MIKELANĐELU
PUČIŠĆA, 1.12.2014.
Draga braćo i sestre, rodbino i prijatelji
Ušli smo prvom nedjeljom adventa u jednu novu crkvenu liturgijsku godinu s puno vjere i nade u dolazak Otkupitelja, Spasitelja u vremenu (njegov rođendan) i na kraju vremena (konačni dolazak). Sav naš ljudski život je označen određenim i konkretnim ljudskim težnjama i iščekivanjima. Čekamo nove naraštaje, bolje zarade i ostvarenja, čekamo nove ljude na političkoj sceni itd. Međutim život nije samo čekanje. Ono mora biti karakteristično po konkretnom zalaganju i ostvarivanju zahtjeva Evanđelja, a to je kršćanska djelotvorna ljubav tj. briga i zauzetost za pojedinca, obitelj i zajednicu. Zato veličina čovjeka nije po broju godina već po broju pozitivnih i djelotvornih ljudskih čina u okviru življenih godina. Crkva nas uči pozitivnom i aktivnom iščekivanju, izgradnji Božjeg kraljevstva već ovdje i sada, kako bismo u konačnici života ostvarili i postigli vječnu punini u onostranosti.
Danas sudjelujemo na molitvenom ispraćaju našeg Supetranina, Bračanina, ali i Pučišćanina iz znane nam obitelji Petrović. Možemo sa žalošću kazati da nas je iznenadila njegova kratka i teška bolest, ali s ponosom možemo izreći da je njegov životni put ispunjen djelotvornošću, zauzetošću i umjetničkim stvaralaštvom, ne samo na području voljenog otoka već daleko šire – jednostavno bio je slikar baštine, Jadrana i Mediterana. Njegovi karakteristični akvareli te brojne slike postavljene na zidovima i platnu, ukrašavaju naše domove, kafiće, hotele i galerije.
Naš Ivo Petrović zvani Mikelanđelo po svom iskonskom osjećaju pripadao je generaciji koja je znala za zajedništvo, šalu i pjesmu. Sa svojom suprugom Anđelkom sudjelovao je u obiteljskim, društvenim i crkvenim slavljima te se uvijek iskazivao kao socijalno biće pa su vrata, mnogih domova i ustanova, za njega bila širom otvorena.
Dok sam bio župnik u Nerežišćima, rado me je sa svojim prijateljima posjećivao, a sa tadašnjim župnikom Supetra don Slobodanom često je igrao šah.
Kad sam izišao iz zatvora 1989. g. i došao u Supetar za župnika, Ivo mi je među prvima pružio ruku potpore i razumijevanja. A uskoro nakon toga došlo je do pada Berlinskog zida, pa su i u našem Supetru „pali zidovi“ zatvorenosti, a vrata crkve otvorila su se mnogima, koji do tada nisu smjeli ući. Među, njima je bio naš sportaš, podvodni ribolovac, umjetnik, nastavnik likovnoga odgoja i matematike Ivo Petrović. Sjećam se koliko se naš Ivo veselio prvom Božiću u demokratskoj Hrvatskoj. Uzeo bi mikrofon i u crkvi glasno – poput djeteta – pjevao stare božićne pjesme. Osim toga, postavljao je i aranžirao jaslice i s djecom napravio toliko vrijednih akcija. Popravljao i bojao oštećene kipove i križeve u Supetru, Mircima, D. Humcu i Škripu. Znao bi u šali kazati: „Ličim ih od zla vremena, crva i komunizma!“ Sudjelovao je na brojnim umjetničkim kolonijama na području Hrvatske i Bosne i Hrecegovine, ostavivši svoja vrijedna umjetnička djela. A u samom Supetru sabrao bi umjetnike iz domovine i svijeta u cilju pomoći djeci iz doma SV. ANE iz Vinkovaca. Pokretao je mnoge kulturne manifestacije u gradu, ali bi često nalazio na otpor pojedinaca i skupina. Kreirao je brojne plakate, reklame i kulise. Gotovo sve usluge radio je bez naknade. Bio bi sretan da mu naručitelj podari marendu s čašom dobrog crnog vina.
Naš Mikelanđelo je bio duša Supetra i otoka Brača. Gotovo u svim mjestima postavljao je svoje izložbe slikajući brodove, mora, obale, polja, gomile, bunje, kuće,crkve, tornjeve i ljude. Znao je dati priznanje, u svom stvaralaštvu, kozi i tovaru, galebu i orepcu. Slikao je svece i križeve. Njegovi likovi Krista na križu odišu dubokom patnjom, ali uskrslom nadom i svjetlom neba.
Posljednja njegova izložba slika bila je u rodnom Supetru pod nazivom Svjetla Jadrana tj. slike mnogih svjetionika, koji su pokazatelji i usmjerivači brodovima i ljudima na životnim putovanjima. Umjetnik kao da je htio poručiti posjetiteljima izložbe da se čovjek u svom životnom hodu i putovanju treba osloniti na svjetla upozorenja tj. pridržavati prometnih znakova i normi koji će ga dovesti cilju životnom, ali i onom vječnom. A na naslovnici prospekta izložbe, nazire se svjetionik. Naime, iz tame i sjene tornja svjetionika, izbija reflektirajuće svjetlo prema obzorju stapajući se u sjaju zvijezda. I kao da je naš Ivo osjetio svoj posljednji put i konačno usmjerenje prema zvijezdama. Na postelji u bolničkoj sobi je molio i primio sakramente i kao da je gledao prema obzorjima vječnosti. Jer kako piše pjesnik: „ Smrti zapravo i nema! Smrću je samo obasjana staza od gnijezda do zvijezda!“ A Krist kaže: „Ja sam put, istina i život! Ja sam svjetlo svijeta!“ Nadamo se i vjerujemo da je naš Ivo išao obasjanom stazom od gnijezda do zvijezda i ušao u apsolutno svijetlo vječnosti.
S tim mislima suosjećam sa suprugom Anđelkom, njegovom djecom i unucima, mnogobrojnom rodbinom i prijateljima i kličem: Svjetlost vječna neka mu svijetli. Amen
Fotografija: Pero Dragičević, prof.