ANTONIO RENDIĆ IVANOVIĆ: UZVIŠENA GESTA LJUBAVI, izbor iz poezije

U ožujku 2023.  je svjetlo dana ugledalo novo izdanje Narodne knjižnice Sutivan objavljeno uz potporu Općine Sutivan i Ministarstva kulture i medija RH: zbirka izabranih pjesama UZVIŠENA GESTA LJUBAVI predstavnika prve generacije čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla Antonia Rendića Ivanovića (1896. – 1993.).

Antonio R. Ivanović kultna je ličnost na sjeveru Čilea, posebno u regiji grada Antofagaste od 400.000 stanovnika gdje brojne javne ustanove i ulice nose njegovo ime. Svojim liječničkim, znanstvenim, humanističkim i pjesničkim radom ostavio je neizbrisiv trag u svojoj „drugoj domovini“ u koju je stigao s roditeljima iz Sutivana na otoku Braču kao četverogodišnji dječak, ali nažalost njegov plodonosni rad nije dovoljno poznat u zemlji iz koje je potekao.

Narodna knjižnica Sutivan koja od osnutka 2000. godine nosi njegovo ime ovim izdanjem želi skrenuti pažnju domaćoj javnosti na njegovo literarno djelo koje broji preko 50 zbirki poezije na španjolskom jeziku ali također i na njegovu životnu misiju nesebičnog pomaganja potrebitima zbog koje je danas posthumno u procesu beatifikacije pri Svetoj stolici u Vatikanu.

Antonio je kao pisac preteča nevjerojatnog broja od preko 300 afirmiranih pisaca hrvatskoga podrijetla u Čileu što je fenomen na koji Narodna knjižnica Sutivan uz pomoć brojnih donatora ukazuje bogatom referentnom zbirkom čilo-hrvatske književnosti „Druga domovina“, jedinstvenom u hrvatskom kulturnom i baštinskom prostoru.

Objavljena zbirka UZVIŠENA GESTA LJUBAVI donosi prijevode 60 izabranih autorovih pjesama koje potpisuju Marija Roščić Paro i Boris Beck, na 72 stranice u mekom uvezu i atraktivnom grafičkom oblikovanju. Navedeno je u kojim su zbirkama i kada pjesme izvorno objavljene uz predgovore i kraće bilješke o piscu.

Nakladnik:

Hrvatska narodna knjižnica Antonio Rendić Ivanović Sutivan 

Kala o konguli 2, 21403 Sutivan

Tel. 021 718 000, e-mail: knjiznica-sutivan@otok-brac.info

Urednik: Franjo Mlinac

Likovno oblikovanje i prijelom: Davor Vrandečić

Grafička oprema: Dina Mlinac

Tisak: Kerschoffset  d.o.o. Zagreb

Tiskano 2023. godine

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

ISBN:  978-953-57266-3-0  

Predgovor urednika

 Kada je stigao poštom prepjev izabranih pjesama Antonia Rendića Ivanovića na hrvatski jezik, koji su znanjem, nježnošću i srcem izradili Marija Roščić Paro i Boris Beck, dao sam sebi vremena i tek nakon nekoliko dana uživao u čitanju pjesama tijekom vikenda. Na kraju sam se osjećao kao da sam listao pjesnikov tajni dnevnik u kojem je ispisao svoju najintimniju svakodnevicu, punu ljubavi i ljepote ali istovremeno i briga, razočarenja, ogorčenja i strahova. Tada sam zapravo stekao dojam da sam ga tijekom čitanja upoznao kao živoga čovjeka i stekao uvid u njegovu nutrinu što nikako nije bilo moguće iz tekstova drugih koji su pisali o njemu. Doista je poezija ogledalo duše. Uvidio sam koliko mu je vjera pomagala da ustraje u svojim nastojanjima da ublaži patnje drugih i daruje im ljubav. Vidio sam i da je ta vjera bila puna propitivanja jer se svakodnevno suočavao s nepravdama, patnjom i siromaštvom u svim oblicima. Potreslo me na kraju koliko mu je gubitak supruge otežao život i emotivno me svakako najviše dojmila “Idem za njom” što je zbilja predivna pjesma.

U konačnici, osjećao sam se obogaćen ovim uvidima i zahvalan Mariji i Borisu što su mi to omogućili. Sada mi Antonio Rendić Ivanović više nije samo simpatična staračka figura s fotografija iz dalekog Čilea već čovjek kojega sam upoznao i družio se s njim. Nadam se da će i drugi čitatelji provesti ugodne trenutke družeći se s Antoniom i sretan sam što će napokon imati tu priliku, jer ovo je prva zbirka Rendićeve poezije objavljena na hrvatskom jeziku. Grafičkom opremom i likovnim oblikovanjem zbirke pokušali smo dočarati kontraste ljepote i patnje koji su toliko prisutni u Rendićevim pjesmama i utopiti ih u boje antofagastanskog zaleđa, monokromatske nijanse suhe pampe i pustinje koje su natapale i bojale autorovu poeziju. 

Franjo Mlinac

Oaza nutrine – pjesništvo Antonia Rendića

 

Ne moramo ništa znati o Antoniu Rendiću kao čovjeku, sve o njemu možemo saznati iz pjesama. Ponajprije, volio je Antofagastu, spreman joj je dati život, i ondje ostaviti svoje kosti. Ali voli i Brač – taj dragulj sličan Obećanoj zemlji, kako sam kaže, tu evokaciju djetinjstva, a napose Sutivan, postojbina djedova. „Nema ničeg tvoga da ne pamtim“, kaže pjesnik, u tom raju gdje je sve zeleno, svijetlo i puno miomirisa. Sela na Braču sliče mu buketu ruža.

Rendić nije pjesnik od mnogo riječi, i kada koju usvoji, rado joj se i stalno vraća. Ruža, rad, sjeme, ljubav, križ – te se riječi stalno prepleću, obogaćujući i produbljujući jedna drugu. Rad Rendić opjevava na mnogim mjestima, na polju, u luci, u rudniku, na brodu. On cijeni hrabrost i snagu, ali ponajviše predanost, skromnost i upornost. Očito, on je takav, i u pjesmama traži znak onoga što traži i u životu. Rudari ga fasciniraju. Oni vade rudu iz tamne nutrine brda, u turobnim rovovima, ali sami su veseli; izvađeno zlato daju drugima, a njima, eto, ostane samo prljava i beskorisna troska.

To je metafora kršćanskog života, a u Rendićevu pjesništvu ima ih još mnogo. Često uspoređuje sebe sa sijačem, tim evanđeoskim poslenikom. Životni put pjesnik uspoređuje s čovjekom koji je trgao dio po dio svog srca, i predavao ga zemlji kao sjeme budućnosti. Zatim je tu slika vrta, i vrtlara koji sadi ruže, a njihove pupoljke milosrđa namjenjuje nepoznatima – ruže koje rastu iz trnja, ruže radosti i ljubavi.

Pjesnik poznaje i pampe, ali više voli vrt, zbog ruža, i njive, zbog pšenice od koje se rade kruhovi i hostije. Pampe, te užarene ravnice kojima vlada plameni vjetar, sa svojom divljom ljepotom koja prkosi nebu, prostranstvo su od kojeg se treba odvojiti; pampe su zavodnice kojima se čovjek mora othrvati kako bi duša nastavila let, a mornar plovidbu. Pjesnik želi biti koristan, poput rijeke koja silazi među ljude, natapa polja i donosi čistu vodu da utaži žeđ.

Zatim, tu je samoća. Ondje se skriva Istina. U samoći raste kaktus, sličan Kristu – purpurni cvijet, koji raste iz biljke, pjesnika podsjeća na Isusov proboden bok. Uostalom, kaktus je pun trnja, pa je i po tome prispodobljen Spasitelju. Rendić je uvijek u pjesmama pomiren sa smrću, on je uvijek ispunjen ljubavlju, a ljubav je za njega nošenje i dijeljenje križa. „Patnja – smijeh bez krila. Smijeh – patnja koja leti“, kaže njegov stih. Jer svijet nije samo ponor i patnja, misli pjesnik, život je lijep – a mi ga činimo lijepim dajući mu ruže i zlato, to jest svoje milosrđe i vjeru.

Ruža je i žena koja je pjesniku bila ljubav i strast. Njoj je također pisao pjesme –ženi zbog koje se gubi san, ženi koja za pjesnikom uzdiše. Bila je njegovo nebo, njegova vjera, ufanje i ljubav; a kada ga je napustila, prešavši iz života u smrt, ostale su mu druge ruže: njegova dobra djela čiji miris mekša srca. I pjesme su ostale Antoniu Rendiću, a ostale su i iza njega. Pisao ih je cijeli život, i s vremenom težio sve strožoj formi, pa i onoj najstrožoj – sonetu. Rendić, međutim, nije sluga mašte, nego njezin gospodar: on se služio svojom imaginacijom kako bi njome prispodobio duhovnu stvarnost. Njegove pjesme su zato svojevrsni duhovni dnevnik, i prozor u njegovu oazu nutrine. Zbog toga ovi prijevodi samo donekle čuvaju rimarijski perfekcionizam njegova izraza – da bi bolje prenijeli i sačuvali njegovu misao. Jer Antonio Rendić ne ispisuje igre riječima, nego svoje duhovne doživljaje, uobličene unutar metafora do kojih je došao kontemplacijom.

Zato vjerujemo da mu je Gospodin od Dobre Smrti bio blag. Život je Antoniu Rendiću bio ljubav, ljubav koja čini čuda. Svaki sat njegova života bila je ruka pružena na pomoć drugima. Pjesnik je bio taj sijač, neumoran dok je sijao s ljubavlju, u usamljenosti koja je za njega značila slobodu od stvari i privida. On je bio taj koji blaži rane – a njegov život je postao legenda, o liječniku koji je liječio najsiromašnije, i davao im i više nego se očekivalo. Jer ljubav je dijeljenje sreće, ali i patnje, i obje su dane od Boga, čije je Ime Antonio Rendić nosio u sebi. Kao i blaženi Ivan Merz, pjesnik je na kraju mogao reći u mom srcu vlada mir.

 

Boris Beck

Izbor šezdeset pjesama Antonia Rendića Ivanovića sačinio je Franjo Mlinac iz knjige: „Izabrana djela: Antonio Rendić – Ivo Serge (Obras escogidas: Antonio Rendic – Ivo Serge) koju je priredio Osvaldo Maya Cortés (Corporación Cultural Andrés Sabella, Antofagasta, prvo izdanje 1990.; drugo izdanje 2016.).

U kazalu uz naslove pjesama uvrštenih u ovaj izbor (iz navedene knjige) donosimo i naslove pjesničkih zbirki u kojima su pjesme bile objavljene.

 

Kazalo

 

  1. Krajolik (Paisaje) – Intimni réci (Renglones íntimos, 1930)
  2. Jučer i danas (Ayer y hoy) – Intimni réci (Renglones íntimos, 1930)
  3. Mol (El molo) – Ono što nm je mol rekao (Lo que nos dijo el molo, 1931)
  4. Himna Antofagasti  (Himno a Antofagasta) – Duša rodne grude (El alma del terruño, 1940)
  5. Mornar (Marinero) – Osunčana zemlja (Tierra soleada,1945)
  6. Žena (Mujer) – Osunčana zemlja (Tierra soleada,1945)
  7. Gospodin od Dobre smrti (Señor de la Buena Muerte) – Duša (Alma, 1950)
  8. Zahvalnost (Gratitud) – Duša (Alma, 1950)
  9. Opustjela zemlja (Tierra desnuda) – Ogoljena zemlja (Tierra desnuda, 1951)
  10. Pampa i salitra (Pampa y salitre) – Ogoljena zemlja (Tierra desnuda, 1951)
  11.  Moja družica (Mi compañera) – Srce (Corazón, 1952)
  12. Pax (Pax) – Srce (Corazón, 1952)
  13. Svježa voda (Agua fresca) – Jesenja sjetva (Siembra de otoño, 1953)
  14. Život (Vida) – Jesenja sjetva (Siembra de otoño, 1953)
  15. Melodija (Melodia) – Djetelina (Trébol, 1954)
  16.  Sonatina (Sonatina) – Djetelina (Trébol, 1954)
  17. Poezija (Poesía) – Djetelina (Trébol, 1954)
  18. Galeb (Gaviota) – Trave i alge (Yuyos y algas, 1956)
  19. Luche (Luche) – Trave i alge (Yuyos y algas, 1956)
  20.  Reci mi (Cuéntame) – Zlato i sunce (Oro y sol, 1957)
  21. Živjeti (Vivir) – Zlato i sunce (Oro y sol, 1957)
  22. Sve pjeva (Todo canta) – Ispunjenje (Plenitud, 1958)
  23. Ispunjenje (Plenitud) – Ispunjenje (Plenitud, 1958)
  24. Cvrčkova glazba (Música de grillo) – Cvrčkova glazba (Música de grillo, 1959)
  25. Noć u pampi (Noche en la pampa) – (Música de grillo, 1959)
  26.  Jutarnja (Matinal) – Jutarnja rosa (Rocío de madrugada, 1960)
  27. Vjetar s kopna (Terral) – Preko mjeseca (A través de la luna, 1960)
  28. Sijač (Sembrador) – Mir (Paz, 1961)
  29. Magla (Neblina) – Pustinjskim putima (Por las rutas del desierto, 1961)
  30. Život je lijep (La vida es bella) – Povjetarac i sunce (Brisa y sol, 1962)
  31. Zato jer te volim (Porque te quiero) – Povjetarac i sunce (Brisa y sol, 1962)
  32. Pustinjski kaktus (El quisco del desierto) – Kaktusi i rogači (Quiscos y tamarugos, 1963)
  33. Tu sam, moj Sjeveru (Norte mio, aqui estoy) – Pampa i more Antofagaste (Pampa y mar de Antofagasta, 1963)
  34. Sjetva (Siembra) – Pustinjske ruže (Rosas del desierto, 1964)
  35. Sreća (Felicidad) – Añañucas (Añañucas, 1964)
  36. Gatico (Gatico) – Prošlost nestaje (El pasado se va, 1964)
  37. Evohé (Evohé) – (Evohé, 1965)
  38. Majko zemljo (Madre tierra) – (Evohé, 1965)
  39. Jednom gladnom psu (A un perro hambriento) – Jučer i danas (Ayer y hoy, 1966)
  40. Čisto zlato (Oro puro) – Zemlja pustoši, litica i kotlina (Tierra de punas, riscos y salares, 1967)
  41. Zemlja i sunce (Tierra y sol) – Po pustinjskim sipinama (Por las ondas del desierto, 1968)
  42. Troska (Escoria) – Soneti zaborava (Los sonetos del olvido, 1968)
  43. Trnje (Espinas) – Pod križem (A los pies de la cruz, 1968)
  44. Brač (Brac) – Pioniri i emigranti (Pioneros y emigrantes, 1969)
  45. Sutivan (Sutivan) – Pioniri i emigranti (Pioneros y emigrantes, 1969)
  46. Dalmatinski otoci (Islas de Dalmacia) – Pioniri i emigranti (Pioneros y emigrantes, 1969)
  47. Ljubav (Amor) – Ljubav (Amor, 1970)
  48. Milosrđe (Caridad – Sin (Hijo, 1972)
  49. Ništa nemam, Bože moj (Nada tengo, mi Dios) – Moj grijeh  (Mea culpa, 1971)
  50. Ako je ljubav život (Si amor es vida) – Pax (Pax, 1972)
  51. Trave i sunce (Yerbas y sol) – Posljednja pomast i smirna (Óleo y myrra, 1973)
  52.  Korak naprijed (Camino adelante) – Ruže (Rosas, 1975)
  53. S novim smjernicama (Con nuevas rutas) – Alfa i omega (Alfa y omega, 1976)
  54. Sve je isto (Todo igual) – (Resurrexit, 1977)
  55. Osamljenik (El solitario) – Skromni retabl (Retablo humilde, 1978)
  56. Jedan novi svijet (Un mundo nuevo) – Vjetar i njegova harmonika (El viento y su acordeón, 1979)
  57. Siromahova Badnja večer (Nochebuena del pobre) – Nemir (Inquietud, 1979)
  58. Ja sam sanjar (Yo soy un soñador) – Osamdesetitri (Ochenta y tres, 1980)
  59. Idem za njom (Voy por ella) – Samoća (Soledad, 1982)
  60. Hvala na svemu (Gracias por todo) – Samoća (Soledad, 1982)

Bilješke o piscu

ANTONIO RENDIĆ IVANOVIĆ

(Sutivan, 2. prosinca 1986. – Antofagasta, 13. veljače 1993.)

 

Liječnik, pjesnik i humanist Antonio Rendić Ivanović rođen je 2. prosinca 1896. u Sutivanu na otoku Braču. Obitelj Rendić seli u Čile – najprije Antoniev otac Jure sa starijim sinom Gaetanom (1899.), a zatim im se  pridružuju Antonio, njegov mlađi brat Mateo i majka Magdalena Ivanović Didak (1901.).

 

Dr. Antonio Rendić osnovno i srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Antofagasti. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Santiagu (Universidad de Chile) 1921. godine. Uz hrvatski i španjolski jezik govorio je, također, engleski, francuski i talijanski.

Godine 1922. vjenčao se s  Engleskinjom Amy Jenkin Richards. Kako nisu imali vlastitu djecu, skrbili su o nekoliko Antonievih nećakinja i nećaka.

 

Liječnik, pjesnik i humanist Antonio Rendić Ivanović bio je poznat kao dobar čovjek, liječnik i apostol siromašnih u Antofagasti. Pružao je besplatnu liječničku pomoć, besplatne lijekove i novac dijelio je tisućama siromašnih ljudi koji su u redovima čekali ispred njegove obiteljske kuće.

Nakon Rendićeve smrti (1993.) započet je postupak njegove beatifikacije. Kako bi ubrzala postupak, Nadbiskupija Antofagasta potvrdila ga je 2011. godine kao „Božjeg slugu“. Započeto je i prikupljanje brojnih zahvala i svjedočanstva o njegovom humanitarnom djelovanju..

 

Koliko je  dr. Rendić bio omiljen i popularan govori i činjenica da u gradu Antofagasti  jedna ulica nosi njegovo ime (Avenida de Dr Antonio Rendic), zatim jedna liječnička ustanova i dvije obrazovne.

 

Za svoje liječničke, pjesničke i humanitarne zasluge Rendić je dobio više nagrada i priznanja, među njima izdvajamo:

 

Nagrade za pjesnički rad:

 

Rotary Club de Antofagasta, 1934. – nagrada za književni rad

Prva nagrada na natječaju za himnu Antofagaste, 1937.

Zlatno sidro grada Antofagaste (Primer Caballero de Ancla de Oro), 1953.

Dobitnik je pet Nagrada Grada Antofagaste (Premios Municipales) za zbirke poezije

 

Ostale nagrade i priznanja:

 

Počasnim građaninom grada Antofagaste proglašen je 1966.;

Zlatnu medalju za zasluge – dodijelila mu je čileanska vlada 1971.;

Komendator papinskog reda sv. Silvestra – naslov mu je dodijelio papa Pavao VI. 1963.

U postupku je beatifikacije.

 

Bio je dopisni član Čileanske akademije za medicinu;

Osnivač i član Čileanskog crvenog križa;

Osnivač dobrovoljnog vatrogasnog društva;

Član Nacionalnog katehetskog  tajništva;

Član i pokretač književnih manifestacija Antofagaste…

 

Objavio je 55 zbirki pjesama. Poeziju je objavljivao pod pseudonimom Ivo Serge. Imao je stalnu kolumnu u nedjeljnom listu „El Mercurio de Antofagasta“.