Antonio Rendić Ivanović: Uzvišena gesta ljubavi – Izbor iz poezije

U ožujku 2023. godine, nova zbirka poezije “Uzvišena gesta ljubavi” Antonia Rendića Ivanovića, predstavnika prve generacije čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla, ugledala je svjetlo dana. Izdanje je objavljeno uz potporu Narodne knjižnice Sutivan, Općine Sutivan i Ministarstva kulture i medija RH.

Antonio Rendić Ivanović (1896. – 1993.) bio je kultna figura u sjevernom Čileu, posebno u regiji grada Antofagaste, gdje mnoge javne ustanove i ulice nose njegovo ime. Kao pisac, liječnik i humanist, ostavio je dubok trag u Čileu, zemlji koju je smatrao svojom “drugom domovinom” nakon što je s roditeljima iz Sutivana na otoku Braču došao kao četverogodišnji dječak. Unatoč njegovom plodonosnom radu, malo je poznat u Hrvatskoj.

Narodna knjižnica Sutivan, koja od svog osnutka 2000. godine nosi njegovo ime, ovom zbirkom želi upoznati hrvatsku javnost s njegovim literarnim radom, koje uključuje više od 50 zbirki poezije na španjolskom jeziku. Također, skreće pažnju na njegovu životnu misiju nesebičnog pomaganja potrebitima, zbog čega je danas posthumno u procesu beatifikacije pri Svetoj stolici u Vatikanu.

Antonio Rendić Ivanović bio je preteča više od 300 afirmiranih pisaca hrvatskoga podrijetla u Čileu, fenomen koji Narodna knjižnica Sutivan ističe bogatom referentnom zbirkom čilo-hrvatske književnosti “Druga domovina”.

Zbirka “Uzvišena gesta ljubavi” sadrži prijevode 60 odabranih pjesama, koje su obradili Marija Roščić Paro i Boris Beck, na 72 stranice u mekom uvezu i atraktivnom grafičkom oblikovanju. Uz pjesme, zbirka donosi informacije o izvornoj publikaciji svake pjesme, kao i predgovore i bilješke o piscu.

 

Objavljena zbirka pjesama Antonia Rendića Ivanovića: UZVIŠENA GESTA LJUBAVI

Nakladnik:

Hrvatska narodna knjižnica Antonio Rendić Ivanović Sutivan 

Kala o konguli 2, 21403 Sutivan

Tel. 021 718 000, e-mail: knjiznica-sutivan@otok-brac.info

Urednik: Franjo Mlinac

Likovno oblikovanje i prijelom: Davor Vrandečić

Grafička oprema: Dina Mlinac

Tisak: Kerschoffset  d.o.o. Zagreb

Tiskano 2023. godine

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

ISBN:  978-953-57266-3-0  

Predgovor urednika

Kada je pristigao prijevod izabranih pjesama Antonia Rendića Ivanovića na hrvatski jezik, koji su s pažnjom, nježnošću i predanošću obradili Marija Roščić Paro i Boris Beck, dao sam sebi nekoliko dana da u miru uživam u njegovim stihovima. Početno čitanje tih pjesama donijelo mi je osjećaj kao da listam pjesnikov tajni dnevnik, ispunjen njegovom najintimnijom svakodnevicom – ljubavi, ljepoti, ali i brigama, razočaranjima, ogorčenjima i strahovima. Taj uvid u pjesnikovu unutarnju svjetlost i tamu nije bio moguć iz tekstova drugih koji su o njemu pisali. Doista, poezija je pravo ogledalo duše.

Uz čitanje pjesama, stekao sam osjećaj da sam upoznao Antonia Rendića Ivanovića kao živu osobu i da sam kroz stihove ušao u njegov svijet. Jasno mi je postalo koliko mu je vjera pomagala da se nosi s patnjama drugih i da im daruje ljubav. Međutim, ta vjera bila je i puna propitivanja jer se pjesnik svakodnevno suočavao s nepravdama, siromaštvom i patnjom u svim oblicima. Najveće emocionalno iskustvo doživio sam kroz pjesmu “Idem za njom”, koja je doista predivna, a koja oslikava duboku tugu zbog gubitka njegove supruge.

Na kraju, osjećao sam se obogaćenim novim uvidima u pjesnikovu dušu i zahvalan sam Mariji Roščić Paro i Boris Beck što su omogućili ovo dragocjeno iskustvo. Antonio Rendić Ivanović za mene sada više nije samo simpatična staračka figura s fotografija iz dalekog Čilea, već čovjek s kojim sam se osobno povezao kroz njegovu poeziju. Ova zbirka je prvi put objavljena na hrvatskom jeziku, a nadam se da će čitateljima omogućiti da se upuste u sličan proces otkrivanja ovog izvanrednog pisca.

Grafička oprema i likovno oblikovanje ove zbirke nastojali su dočarati kontraste ljepote i patnje, koji su prisutni u svakom stihu Rendićeve poezije. Pokušali smo to pretočiti u boje antofagastanskog zaleđa, monokromatske nijanse suhe pampe i pustinje, koje su oblikovale pjesnikovu unutarnju paletu boja i osjećaja.

Franjo Mlinac

Oaza nutrine – pjesništvo Antonia Rendića

Antonia Rendića, pjesnika i liječnika, možemo najbolje upoznati kroz njegovu poeziju. Iako nije potrebno znati mnogo o njegovom životu, pjesme nam govore sve o njemu. Pjesnik je ljubio Antofagastu i bio je spreman dati svoj život za taj grad, ali također nosi i ljubav prema Braču – svojoj domovini, posebno prema Sutivanu, mjestu svojih djedova. On kaže: „Nema ničeg tvoga da ne pamtim“, a to su stihovi koji evociraju uspomene na rodnu granu, prepunu zelenila, svjetla i miomirisa.

Rendić nije pjesnik bogat riječima, ali kad nađe onu pravu, često se vraća njoj. Ruža, rad, sjeme, ljubav, križ – ove riječi preplavljuju njegovu poeziju, obogaćujući i produbljujući značenje. On pjeva o radu u različitim životnim okolnostima – na polju, u luci, u rudnicima, na brodovima. Cijeni hrabrost, snagu, ali i predanost, skromnost i upornost, te u svojoj poeziji traži znakove tih vrijednosti. Pjesnik je fasciniran rudarima, koji izvlače zlato iz tamne unutrašnjosti zemlje, ali svojim su srcima veseli, dijeleći bogatstvo s drugima, dok njima ostaje samo prljava troska – metafora za kršćanski život.

U njegovim pjesmama prisutne su i usporedbe s evanđeoskim likovima. Rendić često sebe vidi kao sijača, onoga tko sije sjeme ljubavi i nade, a život uspoređuje s osobom koja dijeli svoje srce, predajući ga zemlji kao sjeme budućnosti. Često se u njegovim stihovima pojavljuje i slika vrta, s vrtlarom koji sadi ruže ljubavi i milosrđa.

Rendić je upoznao i divlje pampaske ravnice, ali više voli vrt i njivu, jer od njih proizlazi kruh i hostije, simboli životne hrabrosti i ljubavi. Pjesnik vidi pampu kao divlju ljepotu koja prkosi nebu, ali smatra da je potrebno osloboditi se njezine zaraze kako bi duša nastavila letjeti. On želi biti koristan, poput rijeke koja utječe na polja, donoseći čistu vodu koja utažuje žeđ.

Samotnost je također prisutna u njegovoj poeziji, jer u tišini i samoći pjesnik pronalazi Istinu. Slika kaktusa, cvijeta punog trnja, podsjeća ga na Isusa Krista i njegovu patnju. Rendić je kroz svoje stihove pomiren sa smrću, jer vjeruje da ljubav znači dijeljenje križa, donoseći smijeh iz patnje. Kako pjesnik kaže, „Patnja – smijeh bez krila. Smijeh – patnja koja leti“.

Ruža je i žena koja je bila pjesnikova ljubav, strast i inspiracija. Za nju je pisao pjesme, jer ona je bila njegov svemir, njegova vjera i nade. Kada je žena preminula, ostale su mu druge ruže – njegova dobra djela, čiji miris ublažava srca. Rendić je cijeli život pisao pjesme, te je s vremenom težio strožim formama, poput soneta, a njegova poezija je više od igre riječima – to su duhovni doživljaji u obliku metafora.

Njegove pjesme postale su dnevnik njegove duše, prozor u njegovu unutarnju oazu. Iako su prijevodi sačuvali osnovni smisao njegovih pjesama, nastojali su prenijeti Rendićeve misli i osjećaje. On nije bio sluga mašte, nego njezin gospodar, koristeći imaginaciju za prikaz duhovne stvarnosti.

Vjerujemo da je Gospodin od Dobre Smrti bio blag prema Antoniju Rendiću. Pjesnik je živio život ispunjen ljubavlju, neprestano pružajući pomoć drugima. Kao neumoran sijač ljubavi, živio je u usamljenosti, koja je za njega bila sloboda. Pjesnikova životna misija ostaje legenda o čovjeku koji je pomagao najsiromašnijima i davao više nego što su očekivali. Ljubav, dijeljenje sreće i patnje, bila je srž njegova života – ljubav koja dolazi od Boga.

Boris Beck

Izbor šezdeset pjesama Antonia Rendića Ivanovića

Izbor šezdeset pjesama Antonia Rendića Ivanovića sačinio je Franjo Mlinac, temeljen na knjizi „Izabrana djela: Antonio Rendić – Ivo Serge (Obras escogidas: Antonio Rendic – Ivo Serge)” koju je priredio Osvaldo Maya Cortés (Corporación Cultural Andrés Sabella, Antofagasta, prvo izdanje 1990.; drugo izdanje 2016.).

U kazalu pjesama, uz naslove uvrštene u ovaj izbor, navedeni su i naslovi pjesničkih zbirki u kojima su te pjesme prethodno bile objavljene.

Kazalo

  • Krajolik (Paisaje) – Intimni réci (Renglones íntimos, 1930)
  • Jučer i danas (Ayer y hoy) – Intimni réci (Renglones íntimos, 1930)
  • Mol (El molo) – Ono što nam je mol rekao (Lo que nos dijo el molo, 1931)
  • Himna Antofagasti (Himno a Antofagasta) – Duša rodne grude (El alma del terruño, 1940)
  • Mornar (Marinero) – Osunčana zemlja (Tierra soleada, 1945)
  • Žena (Mujer) – Osunčana zemlja (Tierra soleada, 1945)
  • Gospodin od Dobre smrti (Señor de la Buena Muerte) – Duša (Alma, 1950)
  • Zahvalnost (Gratitud) – Duša (Alma, 1950)
  • Opustjela zemlja (Tierra desnuda) – Ogoljena zemlja (Tierra desnuda, 1951)
  • Pampa i salitra (Pampa y salitre) – Ogoljena zemlja (Tierra desnuda, 1951)
  • Moja družica (Mi compañera) – Srce (Corazón, 1952)
  • Pax (Pax) – Srce (Corazón, 1952)
  • Svježa voda (Agua fresca) – Jesenja sjetva (Siembra de otoño, 1953)
  • Život (Vida) – Jesenja sjetva (Siembra de otoño, 1953)
  • Melodija (Melodia) – Djetelina (Trébol, 1954)
  • Sonatina (Sonatina) – Djetelina (Trébol, 1954)
  • Poezija (Poesía) – Djetelina (Trébol, 1954)
  • Galeb (Gaviota) – Trave i alge (Yuyos y algas, 1956)
  • Luche (Luche) – Trave i alge (Yuyos y algas, 1956)
  • Reci mi (Cuéntame) – Zlato i sunce (Oro y sol, 1957)
  • Živjeti (Vivir) – Zlato i sunce (Oro y sol, 1957)
  • Sve pjeva (Todo canta) – Ispunjenje (Plenitud, 1958)
  • Ispunjenje (Plenitud) – Ispunjenje (Plenitud, 1958)
  • Cvrčkova glazba (Música de grillo) – Cvrčkova glazba (Música de grillo, 1959)
  • Noć u pampi (Noche en la pampa) – Cvrčkova glazba (Música de grillo, 1959)
  • Jutarnja (Matinal) – Jutarnja rosa (Rocío de madrugada, 1960)
  • Vjetar s kopna (Terral) – Preko mjeseca (A través de la luna, 1960)
  • Sijač (Sembrador) – Mir (Paz, 1961)
  • Magla (Neblina) – Pustinjskim putima (Por las rutas del desierto, 1961)
  • Život je lijep (La vida es bella) – Povjetarac i sunce (Brisa y sol, 1962)
  • Zato jer te volim (Porque te quiero) – Povjetarac i sunce (Brisa y sol, 1962)
  • Pustinjski kaktus (El quisco del desierto) – Kaktusi i rogači (Quiscos y tamarugos, 1963)
  • Tu sam, moj Sjeveru (Norte mio, aqui estoy) – Pampa i more Antofagaste (Pampa y mar de Antofagasta, 1963)
  • Sjetva (Siembra) – Pustinjske ruže (Rosas del desierto, 1964)
  • Sreća (Felicidad) – Añañucas (Añañucas, 1964)
  • Gatico (Gatico) – Prošlost nestaje (El pasado se va, 1964)
  • Evohé (Evohé) – (Evohé, 1965)
  • Majko zemljo (Madre tierra) – (Evohé, 1965)
  • Jednom gladnom psu (A un perro hambriento) – Jučer i danas (Ayer y hoy, 1966)
  • Čisto zlato (Oro puro) – Zemlja pustoši, litica i kotlina (Tierra de punas, riscos y salares, 1967)
  • Zemlja i sunce (Tierra y sol) – Po pustinjskim sipinama (Por las ondas del desierto, 1968)
  • Troska (Escoria) – Soneti zaborava (Los sonetos del olvido, 1968)
  • Trnje (Espinas) – Pod križem (A los pies de la cruz, 1968)
  • Brač (Brac) – Pioniri i emigranti (Pioneros y emigrantes, 1969)
  • Sutivan (Sutivan) – Pioniri i emigranti (Pioneros y emigrantes, 1969)
  • Dalmatinski otoci (Islas de Dalmacia) – Pioniri i emigranti (Pioneros y emigrantes, 1969)
  • Ljubav (Amor)Bilješke o piscu: Antonio Rendić Ivanović

    Antonio Rendić Ivanović (Sutivan, 2. prosinca 1896. – Antofagasta, 13. veljače 1993.) bio je liječnik, pjesnik i humanist, poznat po svom značajnom doprinosu društvu i kulturi. Rođen je 2. prosinca 1896. godine u Sutivanu na otoku Braču, a obitelj Rendić se preselila u Čile. Najprije je otac Jure sa starijim sinom Gaetanom (1899.) otišao, a kasnije su im se pridružili Antonio, njegov mlađi brat Mateo i majka Magdalena Ivanović Didak (1901.).

    Dr. Antonio Rendić obrazovanje je stekao u Antofagasti, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Santiagu (Universidad de Chile) 1921. godine. Uz hrvatski i španjolski jezik, govorio je i engleski, francuski i talijanski.

    Godine 1922. vjenčao se s Engleskinjom Amy Jenkin Richards, a budući da nisu imali vlastitu djecu, skrbili su o nekoliko Antonievih nećakinja i nećaka.

    Humanitarni rad i naslijeđe

    Antonio Rendić Ivanović bio je poznat kao liječnik i humanist, pružajući besplatnu medicinsku pomoć, lijekove i novac tisućama siromašnih ljudi u Antofagasti. Nakon njegove smrti 1993. godine, započeo je postupak njegove beatifikacije, a 2011. godine proglašen je „Božjim slugom” od strane Nadbiskupije Antofagasta. Grad Antofagasta počastio je njegovu uspomenu nazivajući jednu ulicu njegovim imenom (Avenida de Dr Antonio Rendic), a nekoliko obrazovnih i zdravstvenih ustanova nosi njegovo ime.

    Nagrade i priznanja

    Antonio Rendić Ivanović je za svoje pjesničke, liječničke i humanitarne zasluge dobio brojne nagrade i priznanja, među kojima se izdvajaju:

    • Rotary Club de Antofagasta, 1934. – nagrada za književni rad
    • Prva nagrada na natječaju za himnu Antofagaste, 1937.
    • Zlatno sidro grada Antofagaste (Primer Caballero de Ancla de Oro), 1953.
    • Pet Nagrada Grada Antofagaste (Premios Municipales) za zbirke poezije

    Osim toga, bio je proglašen počasnim građaninom grada Antofagaste 1966. godine, a čileanska vlada mu je dodijelila Zlatnu medalju za zasluge 1971. godine. Papa Pavao VI. odlikovao ga je titulom Komendatora papinskog reda sv. Silvestra 1963. godine.

    Članstva i društveni angažman

    Rendić je bio dopisni član Čileanske akademije za medicinu, osnivač i član Čileanskog crvenog križa, osnivač dobrovoljnog vatrogasnog društva, član Nacionalnog katehetskog tajništva i pokretač književnih manifestacija u Antofagasti.

    Pjesnička djelatnost

    Antonio Rendić objavio je 55 zbirki pjesama, pod pseudonimom Ivo Serge. Imao je stalnu kolumnu u nedjeljnom listu „El Mercurio de Antofagasta”, gdje je redovito objavljivao svoje pjesničke radove.