Nakon više od stoljeća masovnog egzodusa koji je trajno izmijenio demografsku sliku otoka, Sutivan je jučer, 4. kolovoza 2026., podigao prvi spomenik posvećen bračkom iseljeništvu i njegovu najistaknutijem simbolu, dr. Antoniju Rendiću Ivanoviću.
Svečanosti su, uz brojne Sutivanjane i njihove goste, nazočili akademici Dražen Katunarić i Kažimir Hraste, nekadašnji ministar kulture Božo Biškupić te brojni uzvanici iz splitskoga i bračkoga kulturnog i iseljeničkog miljea. Domaćini svečanosti bili su Općina Sutivan, Narodna knjižnica Sutivan i Turistička zajednica Sutivana, a program je vodio dugogodišnji ravnatelj sutivanske knjižnice Franjo Mlinac.
Podizanje spomenika dio je projekta rekonstrukcije javnoga parka u središtu Sutivana prema urbanističkom rješenju poznatoga splitskog arhitekta Nikole Popića i njegovih suradnika. Autor skulpturalnoga rješenja sam je akademik Kažimir Hraste, priznati hrvatski kipar, redoviti član HAZU-a i jedan od osnivača Umjetničke akademije u Splitu.
Umjetnički program obogatili su bračka klapa Morbin i recitator Nato Pivalica te posebni gost iz Čilea, amaterski umjetnik Arturo Corte Herrera. Program je bio osmišljen kao kolaž razgovora, recitacija i pjesme. Sudionici su kroz njega saznali više o motivima podizanja spomenika te o potresnim brojkama povijesnoga bračkog egzodusa, od kojega se otok populacijski nije oporavio do danas, što zorno potvrđuje podatak da je broj stanovnika Sutivana strmoglavo pao s povijesnih 1875 na današnjih oko 900. Posebno je istaknut život Antonija Rendića Ivanovića (1896. – 1993.), „liječnika siromaha” (Médico de los pobres), koji je djelovao u čileanskoj Antofagasti, a danas je u postupku beatifikacije pri Svetoj Stolici u Vatikanu.
Skupu su se prigodnim riječima obratili Kažimir Hraste, Božo Biškupić i Arturo Corte Herrera, a spomenik su simbolično otkrili općinski načelnik Ranko Blažević i Božo Biškupić. Biškupić je u svom govoru istaknuo da svjedočimo događaju važnom ne samo za Sutivan nego i za cijelu hrvatsku državu te da Sutivan ovim potezom iskazuje snažan senzibilitet prema hrvatskoj povijesti i budućnosti. Okupljenima se obratio i sutivanski župnik don Jakša Rubinić, koji je blagoslovio spomenik i publiku te poručio nazočnima da se nadahnu plemenitim djelima koja je dr. Rendić Ivanović činio za svoje pacijente.
Tijekom svečanosti predstavljen je i put do umjetničkog rješenja spomenika. Iako je u početku zamišljen kao počast jednom posebnom sutivanskom sinu, uvođenjem dvaju likova, starca i dječaka, spomenik je svojom simbolikom uvelike nadrastao prvobitnu ideju i postao trajni spomen čitavu bračkom iseljeništvu. Autor je za izvedbu skulpture odabrao aluminij – materijal čija luminoznost, otpornost na oksidaciju i dojam duhovne transcendencije savršeno simboliziraju trajnu, neuništivu vezu iseljenika sa zavičajem. Zbog nepodnošljivih uvjeta života na otoku, tisuće su mladih ljudi napustile Brač u valovima masovnog iseljavanja od kraja 19. pa sve do druge polovice 20. stoljeća. Svi su otišli sa željom da se jednoga dana vrate na svoj rodni otok, ali se samo nekolicini taj san i ostvario.
U završnoj poruci akademik Kažimir Hraste istaknuo je ulogu općinskog načelnika Ranka Blaževića i ravnatelja Narodne knjižnice Franje Mlinca u osmišljavanju i ostvarenju projekta rekonstrukcije ovoga prostora. Zahvalio je i projektantima, arhitektima Nikoli Popiću i Dori Popić Komenda, na vještoj izvedbi ovoga urbanističkog zahvata.
Prevladavajuća poruka skupa bila je da možemo biti ponosni na ostvarenja naših ljudi u iseljeništvu i na činjenicu da nikada nisu zaboravili otok s kojeg su potekli, pomažući mu u najtežim povijesnim trenucima. Zbog toga ih ni njihov otok ni današnji stanovnici ne smiju zaboraviti, što je temeljni razlog podizanja ovoga spomenika.
Dodatni materijali o Antoniju Rendiću Ivanoviću i bračkom iseljeništvu dostupni su na mrežnim stranicama Narodne knjižnice Sutivan (knjiznica-sutivan.hr). Fotografije u prilogu: Gabrić Media, Valerio Radmilović.
Otkrivanje spomenika Antoniju Rendiću Ivanoviću i bračkom iseljeništvu
akademik Kažimir Hraste
2026.
Općina Sutivan i Narodna knjižnica Sutivan
Život i djelo Antonija Rendića Ivanovića
PREGLED ISELJAVANJA S OTOKA BRAČA
Podaci preuzeti iz knjige "Iseljenici otoka Brača" dr. Klementa Derada i dr. Ivana Čizmića. Podaci za knjigu prikupljeni su prvenstveno kroz opsežnu terensku anketu koju je organizirao Zavod za istraživanja migracija iz Zagreba, a provedena je na otoku Braču tijekom 1975. i 1976. godine. Nakon terenskog rada, prikupljeni podaci su provjeravani i dopunjavani korištenjem arhivske građe iz župnih i mjesnih ureda na otoku kako bi se osigurala što veća točnost.
Istraživanjem je obuhvaćeno ukupno 8.365 iseljenika, od čega se 8.084 odnosi na prekomorske zemlje, što je ekvivalent gotovo cjelokupnom stanovništvu otoka u vrijeme najveće emigracije.
Povijesna razdoblja iseljavanja
Emigracija s Brača može se podijeliti u nekoliko ključnih valova, od kojih je svaki imao specifične uzroke i odredišta:
1. Rano razdoblje (do 1880.):
Prvi iseljenici bili su uglavnom pomorci koji su napuštali brodove u lukama Novog svijeta. "Zlatna groznica" u Kaliforniji (od 1848.) privukla je prve veće skupine. Glavna odredišta bila su Kalifornija (SAD), Buenos Aires (Argentina) i luke Čilea.
2. Početak masovnog iseljavanja (1880. – 1900.)
Ovo razdoblje označava početak intenzivnijeg iseljavanja. Glavni pokretač bila je tzv. "vinska klauzula" (1892.), trgovački sporazum s Italijom koji je uništio tržište za bračka vina, nakon čega je vinograde dodatno poharala filoksera. To je izazvalo ekonomski slom i potaknulo masovni odlazak.
3. Vrhunac emigracije (1900. – 1914.)
Ovo je razdoblje najvećeg iseljeničkog vala. Gospodarska kriza na otoku se produbila, dok su zemlje poput SAD-a i Čilea nudile mogućnosti zaposlenja. U tom je razdoblju otišlo 3.148 Bračana, odnosno gotovo 40% svih zabilježenih iseljenika.
4. Međuratno razdoblje (1919. – 1940.)
Nakon Prvog svjetskog rata iseljavanje se nastavlja, no SAD uvodi restriktivne kvote, što preusmjerava iseljenike prema Južnoj Americi, prvenstveno Argentini. Velika svjetska ekonomska kriza (1929. – 1933.) drastično smanjuje i gotovo zaustavlja iseljavanje.
5. Poslijeratno razdoblje (1946. – 1975.):
Emigracija gubi masovni karakter i uglavnom se odvija putem obiteljskog povezivanja ("lančano iseljavanje"). Glavna odredišta postaju Australija i Novi Zeland, koje primaju više od polovice svih poslijeratnih iseljenika s Brača.
ODREDIŠTA BRAČKIH ISELJENIKA 1880. – 1975.
Gledajući cjelokupno razdoblje, Čile je bio daleko najvažnije odredište, primivši više od trećine svih iseljenika s Brača.
Dominacija "Velike trojke": Čile, SAD i Argentina zajedno su primili 83% svih bračkih emigranata. Ova tri odredišta čine okosnicu bračke dijaspore.
Amerika kao kontinent nade: Sjeverna i Južna Amerika zajedno primile su više od 90% svih iseljenika, potvrđujući da je "Novi svijet" bio gotovo jedini cilj masovne emigracije.
Kasniji, ali značajan val: Iako je iseljavanje u Australiju i Novi Zeland počelo kasnije, ta je regija postala četvrto najvažnije odredište, primivši značajnih 8% svih iseljenika.
Statistika po naseljima otoka Brača
Iseljavanje nije jednako pogodilo sva mjesta na otoku. Najveći broj iseljenika dale su veće primorske općine koje su bile najviše pogođene propašću pomorstva i vinarstva.
Broj iseljenika po naseljima (do 1975.)
UKUPNO: 8.084
Karakteristike iseljeničke populacije
Bračno stanje: Velika većina, 78,8%, otišla je u iseljeništvo prije stupanja u brak. Mnogi su kasnije osnivali obitelji u inozemstvu, često s partnerima također s Brača ili iz domovine.
Obrazovanje: Većina iseljenika (86,6%) imala je završenu samo osnovnu (četverogodišnju) školu, što je odgovaralo tadašnjim prilikama. Bili su uglavnom nekvalificirana radna snaga.
Posljedice iseljavanja: demografski slom
Masovno iseljavanje najvitalnijeg dijela stanovništva ostavilo je katastrofalne posljedice na demografsku sliku otoka. Dok je broj stanovnika rastao do 1900. godine, dosegnuvši vrhunac od 24.408 stanovnika, nakon toga započinje stogodišnji pad.
Ovaj drastičan pad, poznat kao "demografski deficit", rezultat je kombinacije masovnog odlaska i smanjenog prirodnog prirasta zbog nedostatka mladog stanovništva. Otok je u 70 godina izgubio gotovo polovicu svoje populacije.
Povratnici
Unatoč nadi većine iseljenika da će se vratiti, to je uspjelo samo manjem dijelu. Anketa je zabilježila 949 povratnika, što čini tek nešto više od 10% ukupnog broja iseljenih. Većina se vratila zbog nostalgije, obiteljskih veza ili bolesti, a rijetki su se vratili kao imućni "Amerikanci".
ANALIZA ISELJAVANJA IZ SUTIVANA
Sutivan, uz Milnu, predstavlja jedno od ključnih žarišta iseljavanja s otoka Brača. Podaci iz knjige "Iseljenici otoka Brača" pokazuju da Sutivan nije bio samo jedno od mjesta pogođenih emigracijom, već i jedan od njezinih pokretača i demografski najteže pogođenih naselja, kako u apsolutnim tako i u relativnim brojevima.
1. Apsolutni broj iseljenika
Ukupan broj iseljenika: 849 (do 1975. godine)
Sutivan je dao drugi najveći doprinos bračkoj emigraciji (nakon Milne).
2. Relativni utjecaj iseljavanja (proporcionalni udar)
Iako je Milna imala više iseljenika, Sutivan je pretrpio i teži udarac u odnosu na svoju veličinu.
- Broj stanovnika Sutivana 1900. godine bio je 1.746.
- Broj od 849 iseljenika predstavlja čak 48,6% stanovništva iz te godine.
To znači da je gotovo svaki drugi stanovnik Sutivana s početka 20. stoljeća (ili njegovo dijete) napustio otok.
Usporedba gubitka stanovništva (postotak baze iz 1900.):
3. Demografski kolaps i deficiti
Prvi slom (1900. – 1910.)
Stanovnika 1900.: 1.746
Stanovnika 1910.: 1.505
Deficit: 304 stanovnika
Drugi slom (1910. – 1931.)
Stanovnika 1910.: 1.505
Stanovnika 1931.: 962
Deficit: 514 stanovnika
U razdoblju od 1910. do 1931. Sutivan je "izgubio" 514 stanovnika, što je više od trećine njegove populacije s početka tog razdoblja.
Dok su druga mjesta još uvijek imala pozitivan prirodni prirast (više rođenih nego umrlih) koji je emigracija "brisala", Sutivan je bio toliko demografski iscrpljen odlaskom mladih da više nije mogao ni biološki obnavljati svoje stanovništvo. To je najjasniji pokazatelj dubine krize.
4. Povijesni kontekst
Pioniri iseljavanja: Sutivan, Milna i Bol dali su najveći broj iseljenika u najranijem razdoblju (do 1880.), što znači da su Stivanjani bili među prvim Bračanima koji su krenuli u "Novi svijet". Imamo i konkretan primjer pomorca Filipa Lukšića iz Sutivana, koji je u Čile stigao već 1837. godine.
Povratnici i njihova ulaganja:
Zanimljivo je da je velik broj uspješnih povratnika iz Sutivana svoju ušteđevinu investirao u Splitu, a ne u rodnom mjestu.
Na popisu povratnika koji su postali posjednici kuća u Splitu nalazi se čak 17 imena iz Sutivana, daleko više nego iz bilo kojeg drugog bračkog mjesta.
Stivansko iseljeništvo funkcionira kao "drugi proračun lokalne zajednice" i uvelike potpomaže infrastrukturne i socijalne projekte u rodnom mjestu.
