Užežin blagdana sv. Ivana, po kojem je Sutivan i dobio ime, svake se godine ispred crkvice podignute na temeljima starokršćanske bazilike na Bunti pali veliki krijes koji se na Braču još nazivao „prosvit“, „svitnjak“ ili „oganj“.
Prastari je to običaj slavljenja ljetnog solsticija koji je prisutan u svim europskim zemljama. Za ognjeve se vjerovalo da štite ljude i usjeve od svih nevolja a ranije su se palili i uoči Tijelova, sv. Ante, sv. Petra, Gospe od Karmela i Velike Gospe. Najviše su se u Hrvatskoj održali običaji paljenja krijesa za sv. Ivana, Ivanje ili Ivandan.
Neke Bračke običaje i vjerovanja oko paljenja krijesa zabilježio je Josip Miličević u zborniku Narodna umjetnost 1974/75. godine. Njegovi su kazivači od kojih su neki bili iz Sutivana pričali da su se vatre palile na raskršćima puteva, po brdima i u dvorištima i vjerovalo se da je oganj blagoslovljen i da tjera vještice.
Oko vatre se okupljalo, pjevalo i šalilo a vatra se preskakala po tri puta uz govorenje stihova: „Od Ivana do Ivana, da me glava ne boli!“, „Od Ivana do Ivana, da me noge ne bole!“ i „Od Ivana do Ivana, da me ruke ne bole!“. U Sutivanu se govorilo i: „Od Ivana do Ivana, da me noge ne bolu, da me štrige (vještice) ne moru!“.
Za djecu i starije bi se s velikog ognja odvojila manja vatra, dok bi ostali izazivali sreću preskačući veliki krijes i često ostajali bez obrva i spaljenih vlasi i nogavica. Taj običaj preskakanja velike vatre nažalost polako zamire, dok djeca još radu preskaču malu vatru.
Skakanje preko vatre u Sutivanu zabilježeno je i u znanstvenom radu: Đaković, B. (2008) Obredne vatre u godišnjem ciklusu, Kodovi slovenskih kultura br. 10.
Djevojke su uoči Ivanja na različite načine gatale kako bi pogodile tko ili kakav će im biti budući muž. Skupljeni stoljak s ivanjske večere istresao bi se sutradan ujutro i ako bi tada u blizini bilo zazvano nečije ime to je bilo ime budućega muža. U čaše s vodom lijevalo se rastaljeno olovo i sutradan odgonetali i tumačili nastali oblici. Na ognju bi se ofurila tri cvijeta ošćebada kojima su se dodijelila imena i zatim stavila u vodu te sutradan gledalo koji je preživio a koji usahnuo. Trgale su se i latice cvijeća i nagađalo „hoće me“ ili „neće me“ i sl.
Oko vatre bi se pjevale različite pjesme i igralo kolo, a najčešće „Budila majka Ivana“, „Danas rođenje tvoje svetkujemo“ i „Moja Mare kolo vodi“.
Zanimljivo je da se do užežin sv. Ivana nije počinjalo kupati u moru. Prije prvog ulaska u more smočila bi se ruka i tri puta prekrstilo uz riječi: „S mene kuga, s mene svrab, sutra nan je sveti Ivan.“ Zatim bi se smočilo čelo, pa ramena i tek onda zaplivalo.
Na linku ispod teksta možete pogledati video s fotografijama iz arhive stivanske knjižnice i glazbenim zapisima Instituta za etnologiju i folkloristiku iz 1969. godine. Zapise su snimili J.Bezić, D.Rihtman i A.Miličić a stivanski kazivači i pjevači su: Lovro Jutronić pok. Ivana (1902.), Dinko Grupšić (1902.), Ivan Matković (1908.), Ante Ivanović pok. Jerka (1910.), Ante Ljubetić, pok. Jerka (1903.), Biserka Ivanović (1914.) i Stijepa (Lijepa?) Ivanović, ( 1918.).
