STIVANSKI ZVONICI I ZVONA
Među svojim brojnim posebitostima koje ga izdvajaju od drugih jadranskih mjesta i gradića Sutivan odlikuje i jedinstvena vizura mjesta sa dva elegantna kampanela (crkvena zvonika) koja tvore njegov prepoznatljivi vizualni identitet i motiv su bezbrojnih fotografija, slika i crteža. Jedan je izgrađen uz župnu crkvu Uznesenja Bl. Djevice Marije i krasi ga elegantna barokna lukovica a drugi iznad mjesta na istoimenom brežuljku uz crkvu sv. Roka, jednog od stivanskih nebeskih zaštitnika.
Nakon što je 1579. Sutivan dobio pravo na svoju župu otcjepljenjem od Donjeg Humca, započeta je gradnja nove župne crkve čiju je ulogu do tada imala mala crkvica sv. Ivana na Bunti. Crkva je dovršena i opremljena 1596. ali do gradnje zvonika došlo je tek 1810. kada je Sutivan kao mjesto ekonomski ojačao i znatno povećao broj stanovnika. Zvonik je projektirao i gradio poznati hvarski oltarist Petar Pavao Bruttapelle a radove je dovršio njegov sin Andrija 1813. g. Zanimljivo je da je prema sadašnjim saznanjima sam graditelj i oltarist P.P. Bruttapelle pokopan u jednom od tri neoznačena groba otkrivena u podnožju zvonika Župne crkve.
Crkva sv. Roka izgrađena je 1623.g., pregrađivana 1776. a oltar joj je 1780. također izgradio majstor P.P.Bruttapelle. Njen zvonik izgrađen je 1889. godine darom Petra Radmilovića Nikole i prvobitno je imao oblik četverostrane lukovice. Nakon štete nastale udarom groma 1929. godine izgrađena je nova piramidalna kupola koja ga krasi i danas, a gradili su je otac i sin Ivan i Toma Radolfi Napula. Dok su podaci o gradnji crkvi i zvonika bolje znani, manje je poznata zanimljiva štorija o stivanskim zvonima koju ćemo ovom prilikom ispričati.
Prije gradnji oba zvonika crkvena zvona bila su smještena u “preslicama” iznad zapadnih pročelja obje crkve koje su uklonjene prilikom kasnijih nadogradnji i zamijenjene kamenim križevima koje je projektirao stivanski inženjer Alfred Nonveiller. Na crkvi sv. Roka trebao je biti na mjestu preslice kameni kip sv. Roka ali zbog nedostatka sredstava ipak je postavljen kameni križ. 1893. u splitskoj ljevaonici Cukrov naručena su tri zvona za zvonik crkve sv. Roka.
U zvonik župne crkve premještena su tri zvona sa preslice koja su montirana u “lanterni” zvonika (najvišem katu ispod kupole) od kojih je jedno još sačuvano u besprijekornom stanju i koristilo se kao satno zvono. Teško je oko 100 kg a na njemu je naznačena godina izrade 1635. što ga čini jednim od najstarijih zvona na otoku Braču.
U želji da svoj novi elegantni zvonik opreme najboljim zvonima Stivanjani su 1896. u vrijeme ekonomskog procvata mjesta, kod majstora Petra Cobalchinija u Bassanu kod Trsta naručili četiri nova zvona. Prema sačuvanoj dokumentaciji zvona su koštala 4202,20 kruna a trošak prijevoza i montaže na zvonik dodatnih 2811 kruna.
Krajem mjeseca lipnja 1896. blagoslovio ih je tađašnji Hvarski biskup msgr. Fulgencije Carev koji je za tu prigodu došao u Sutivan. Prema arhivskim zapisima: “Prvi je njima zaslavio najstariji Stivanjanin, vrijedni kršćanin Ivan Jurjević Pleho.” Zvona su od najvećeg prema manjima težila 705 kg, 485 kg, 347 kg i 294 kg, ili ukupno 1831 kg lijevane zvonarske bronce. Zvonarska bronca je legura bakra i kositra u približnom omjeru 80/20, a priče o dodavanju zlata ili srebra u tu mješavinu nisu točne.
Ta prekrasna zvona na koja su Stivanjani bili jako ponosni služila su ih nažalost samo 21 godinu tj. do veljače 1918. kada ih je pred završetak I. svjetskog rata (11.11.1918.) rekvirirala Austro-ugarska carevina u sklopu velike rekvizicije zvona koja su se pretapala u topovske cijevi i streljivo. U tome je procesu prema povijesnim podacima u topove pretopljeno oko 1500 zvona sa dalmatinskih crkava i zvonika dok ih je sačuvano samo 150.
Iz stivanskog župskog arhiva: “Dana 30. siječnja 1918. bio je dan tuge i žalosti za Stivanjane. U mjestu su osvanula tri radnika, jedan iz Mostara, Drugi iz Zagreba i treći iz Koruške sa zadatkom da demontiraju i odnesu zvona sv. Roka i Župne crkve kao sirovinu za izradu oružja. Stivanjani bili nezadovoljni i ničim nisu pomagali u toj raboti već su danima, od jutra do samog mraka, slavili i zvonili svojim zvonima. Navedeni radnici morali su otići u Split posuditi alat da bi mogli zvona demontirati.“
Sa zvonika sv. Roka skinuta su sva tri zvona i dovaljana na veliki most prilikom čega su prošli i oštetili kamenu skalinadu između župne kuće i kuće Cipiko. Zvona župne crkve bačena su sa zvonika a ostavljeno je samo jedno za potrebe bogoslužja. Do danas je sačuvan čelični bat sa jednog od zvona iskrivljen prilikom bacanja sa zvonika. Prema zapisima veliko je zvono zadnji put brecalo za objavu smrti Dinka Ljubetića pok. Lovre 31.01.1918.g. Zvona su brodom prebačena u Split a zatim u sabirni centar u Slavonskom brodu dok je Sutivan ostao gluh i nijem bez svojih zvona.
Već 1923. dvojica entuzijasta, župnik don Toma Ivanović Valerijev i predsjednik crkovinarstva inž. Alfred Nonveiller pokreću akciju kupnje novih zvona. U tim teškim poratnim godinama obratili su se za pomoć, kao i uvijek, stivanskim iseljenicima diljem svijeta. Milodarila su prema zapisima 123 darovatelja a među njima posebno se istaknuo Mate Lukšić Marinković koji je poklonio vrijednost dostatnu za lijevanje tri zvona – onog najvećeg i dva manja. Javna zahvala svim darovateljima uslijedila je 10.08.1924. u listu “Novo doba” a potpisani su uz dva spomenuta nositelja i članovi crkovinarstva Vjekoslav Palavršić, Jerko Jutronić i Juraj Ljubetić.
Zvona za župnu crkvu su ovaj put naručena u jednoj od najboljih ljevaonica toga vremena – Francesko de Poli u mjestu Vittorio Veneto, koja posluje i danas i u svojoj arhivi još čuva podatke o stivanskim zvonima. Zvona su izrađena u istom mjerilu kao i prethodna i to:
najveće zvono Blažene Djevice Marije promjera 106 cm i težine 705 kg,
zvono sv. Ivana Krstitelja promjera 94 cm i težine 485 kg,
zvono sv. Roka promjera 83 cm i težine 347 kg te
zvono sv. Mate Evanđelista promjera 78 cm i težine 294 kg.
Zvona su ugođena u “MI-FA-SO-LA” tonalitetu.
U Sutivan su stigla preko Venecije i Splita na braceri Sv. Križ 30.3.1924. a posvećena su prije polaska u Italiji. Koštala su 86.920,00 dinara a nakon podmirenja ukupnih troškova prijevoza i montaže ostalo je od milodara još 31.330,00 dinara. Sva su zvona zajedno prvi put zvonila na neveru 12. rujna 1924. godine.
Zvona za zvonik crkve sv. Roka naručena su 1923. u ljevaonici Maribor.
Za samu montažu zvona u zvonik vezana je anegdota po kojoj su najstariji u skupini podizača Šime Matijašević (85 g. star) i Mate Brković (80 g. star) “pridrli” snažnim povlačenjem debeli konop kojim je vezano zvono pa je u pomoć priskočila posada trabakula vezanog u luci koja je posudila svoju užad za podizanje teških zvona.
Uvidom u stanje zvonika 1973. godine utvrđena su velika oštećenja, dijelom uzrokovana i vibracijama koje su zvona prenosila na kamenu konstrukciju pa je izvršena demontaža i montaža zvona na novu samostojeću željeznu konstrukciju 1977. godine. Nakon toga je zbog alarmantnog propadanja naporom mnogih Stivanjana na čelu sa članovima crkovinarstva poduzeta opsežna akcija upoznavanja javnosti i struke za potrebom hitnog spašavanja zvonika. Nakon prikupljanja sredstava od donatora i dobivanjem značajne potpore Ministarstva kulture RH na čelu sa ministrom Božom Biškupićem ratne 1993. godine uslijedila je detaljna sanacija ljubljenog stivanskog zvonika. Zahtjevne radove izvodila je tvrtka Conex iz Zagreba pod nadzorom konzervatora Radoslava Bužančića i statičara Egona Lokašeka a uspješno su dovršeni u proljeće 1994. godine. Izvršeni radovi proglašeni su te godine od strane struke najvrjednijim restauratorskim zahvatom u novoj Hrvatskoj državi. Obnova je izvedena za vrijeme službovanja župnika don Vicka Jelinčića koji je temeljito i s velikim oduševljenjem dokumentirao izvršene radove.
- godine proslavljen je 200-ti rođendan zvonika svečanim programom. Tom prigodom prebojana je izblijedjela lukovica 33 metra visokog zvonika i pozlaćene su kugle na novom trometarskom križu na vrhu akroterija koji su 1993. izradili Dinko Ivanović Surla i Roko Zuanić Anakleto.
Do 1977. godine zvona su zvonjena ručno potezanjem konopa a kasnije su prebačena na mehanički pogon napajan strujom dok se ona u zvoniku sv. Roka i dalje zvone ručno. Briga o zvonicima i njihovim zvonima sada ostaje na ponos, obvezu i veselje budućim generacijama Stivanjana.
Napisali: Franjo Mlinac i Roko Zuanić Anakleto, kolovoz 2020.
Fotografije: Franjo Mlinac
